Uz ljetne praznike vežemo pojam slobodnog vremena i svega što s njime dolazi. Odmor, zabavu, spavanje, hobije, opuštanje… Možda je ovo idealno razdoblje u godini da si postavimo pitanje da li, u kontekstu dinamičnog, zauzetog, natrpanog svijeta današnjice koji juri oko svoje osi loveći samoga sebe, u vrtlogu takve šizofrene svakodnevice, uopće učimo djecu slobodnome vremenu. Kakve im poruke prenosimo? Učimo li ih da je u redu stati, odmoriti se i baviti se stvarima koje nisu povezane s nekom pragmatičnom svrhom? Ili im pak nesvjesno poručujemo da svaka radnja mora biti utilitarna, a svaki vremenski odsječak šipak ispunjen tom utilitarnošću?

ljetni praznici Mamina odluka: 'Evo zašto ovog ljeta ne radimo ništa'

Pisanje ovog teksta odgađala sam danima, odnosno noćima. Nisam mogla pronaći glavnu nit, kralježnicu teksta. Vrtjela sam se oko plandovanja i grčke dokolice, važnosti dosade, razvoja ličnosti… nepovezanih krhotina koje nikako da se povežu u smislenu cjelinu. Tema koju sam obećala uredništvu postala je teret i doživljavala sam je kao promašaj. Sve dok lutajući nisam shvatila da je tema zapravo idealna. Za mene osobno i za homo economicusa kao prevladavajuću vrstu. Pogađa u sridu ne samo mene, već i masu drugih ljudi koji su introjicirali imperativ produktivnosti i vrijednost radoholičarstva.

U redu je ne raditi ništa i napuniti baterije

Brzojureći i hiperproduktivni suvremeni svijet iskovao je mravinjake radoholičara kojima je savršenstvo putokaz, a maksimalno produktivno korištenje svake sekunde u danu jedini ispravni modalitet egzistencije. Ne raditi nešto što ima konkretnu svrhu u bilo kojoj dimenziji života humanoidni mrav doživljava kao traćenje, gubitak, razbacivanje vremenskim prostorom u kojem se moglo nešto napraviti. Njemu, nama, meni, tebi, poslovica ,,amici, diem perdidi'' (prijatelji, izgubih dan) najbolniji je stih krivnje koji tjera u očaj. Vrijeme je postalo najvrjednija valuta. Uvijek nam ga treba još da stignemo napraviti još. Još, još! Više, više! Brže, brže! Kako mi ovakvi, radni buldožer, možemo djeci prenijeti poruku da je u redu odmoriti se. 

Uspjeh u školi Kako na dijete djeluju naša visoka očekivanja?

Sjećam se jednog sastavka jedne djevojčice, danas djevojke. Ivona. Tema sastavka bili su uzori. Ona je nabrojala sve članove uže obitelji i objasnila zašto joj je svatko od njih uzor. Za mamu je napisala da joj je uzor jer ju je naučila da je u redu stati i odmoriti se. Ne raditi ništa i napuniti baterije. Tako nekako. Taj dio sastavka bio mi je poput nekog prosvjetljenja, ali samo u teorijskom smislu, nisam bila spremna početi to prakticirati. No, misao se negdje ugnijezdila i dugo dugo fermentirala… pod utjecajem ''odrađivanja'', ''još samo ovoga'', osjećaja krivnje i stalnog pitanja ''bavim li se njima (djecom) dovoljno'', pod visokim tlakom i visokom temperaturom uvijek sve duljeg ''to do'' popisa, polako je sazrijevala. I evo je. Na putu je da postane zreli plod i širi sjemenke mudrosti o tome kako je važno odmarati se. Još jedno otkriće tople vode.

Kad stanemo, osjećamo krivicu

Šalu na stranu, činjenica je da je radni ritam nama mravima postao životni ritam. Pretvorili smo sebe u perpetuum mobile koji se beskonačno kreće, kreće i kreće, bez stajanja. Jer kad stane, osjeća krivicu. Krivicu, jer troši ono najvrjednije, a to je vrijeme, umjesto da ga popuni iskorištavanjem energije koju će pretvoriti u neki oblik rada. Kako će taj perpetuum mobile naučiti svoju djecu vrijednostima slobodnoga vremena? Pogotovo kad je i samo slobodno vrijeme poprimilo konture svojevrsne obveze, postavši usputno svratište, odmorište, na kojem treba vidjeti, okusiti, opipati, doživjeti što više; torba koju treba natrpati iskustvima i doživljajima prije povratka na redovni kolosijek. 

I ovome je tekstu malo falilo da postane katalog preporuka o provođenju slobodnoga vremena ili da propovijeda kako je važno dosađivati se, no time bi samo bio jedan od apologeta ''radnog slobodnog vremena'' u kojem se mora ići na neke aktivnosti, čitati knjige, putovati, baviti hobijima…, u kojem djeci mora biti dosadno da bi se razvijali. To je slobodno vrijeme s ''to do listom''. Prije bilo kakvog sadržajnog itinerara slobodnoga vremena, moderni se roditelj mora upitati kako da djeci počne poručivati da je đava odnija prišu sasvim legitiman način provođenja slobodnog vremena. I da iskoristim uzrečicu jednog stripovskog junaka kojeg sam voljela čitati u danima slobodnoga vremena davno davno prije, pod vrućinom i smokvom. Sto mu gromova, došlo je do toga da se moramo učiti odmarati. 

istraživanje Obiteljski odmor čini djecu sretnom dugo nakon što završi