Ne volimo mama-kritičare. Nije to ni prava riječ, ali svejedno ju ne volimo. Ne volimo kad netko kritizira tuđi način odgoja ili tuđe postupka kad su djeca u pitanju. Najčešće je to samo svaljivanje majčinske krivnje na pleća koja nose ionako previše. No, postoji li neki trenutak, neki događaj, neka situacija u kojoj je to ipak u redu?

Moguće… Psihologinja se zapitala: Brkamo li nježno roditeljstvo s popustljivim roditeljstvom?

I što ako se radi o tvojim prijateljima, a ti imaš najbolje namjere i stvarno pažljivo to kažeš? Hm, čini nam se da bi to trebalo biti u redu. Ipak, najbolje je procijeniti u nekoj određenoj situaciji. Tako je jedan muškarac na forumu Reddit upitao komentatore za mišljenje na ovu temu.

Naime, sin njihove obiteljske prijateljice bacio je vjenčani prsten njegove supruge kroz prozor, napisao je on. Naravno da se uzrujao, ali poželio je znati je li ispravno postupio. Sve je počelo kada su im stigli prijatelji na ručak. Iako iz posta nije sigurno vidljivo, nego se tek čini da domaćini sami nemaju djece, druženje je bilo prikladno za djecu.

„Jedna od naših prijateljica, Nora, ima 4-godišnjeg sina koji je poznat po tome što je zločest,“ napisao je muškarac u temi koja je u međuvremenu izbrisana. „On se ne slaže s drugom djecom i stalni je izvor plača i vrištanja.“

Nora je dovela sina i on je htio odspavati. Domaćin je prijateljici pokazao gostinjsku sobu i dječak je zaspao, a Nora je sišla dolje na druženje. Kad se probudio, sišao je dolje, vidno dobro raspoložen.

„Smijao se kao lud,“ rekao je muškarac. „Imao je vjenčani prsten moje žene. Kate je liječnica i ne nosi svoj prsten na posao. Ostavlja ga na našem noćnom ormariću. On je očito otišao u našu spavaću sobu. Rekao sam Nori da bih volio da mi vrati prsten. Nora je rekla da će mu to kad-tad dosaditi i da se moram opustiti.“

Uh. Ne volimo kad nam to kažu u ovakvim situacijama.

Nekoliko minuta kasnije, domaćin je mališana zamolio da mu vrati prsten, na što je mališan otrčao do prozora i – bacio prsten u dvorište.

Još glasniji uh.

Prijatelji ih nisu podržali

„Postao sam stvarno, stvarno ljut,“ rekao je muškarac. „Kate obožava svoj prsten, a ja sam ga dao izraditi po narudžbi s mnogo detalja. Bio je stvarno poseban jer je podsjećao na prsten u obitelji njezine bake koji nije mogla imati. Nakon svega toga, rekao sam Nori da njen sin nema manire i da je morala nešto poduzeti u vezi s njim - možda ga odvesti psihologu jer to nije zdravo dječje ponašanje. Jako se uzrujala i otišla.“

Isto su učinili i ostali gosti, a par je ostao sam tražiti prsten. Prsten, nažalost, nisu pronašli i oboje su bili uistinu pod dojmom svega što se dogodilo. Povrh svega, svi prijatelji su im rekli da možda malo pretjeruju…

Većina komentatora bila je na njihovoj strani.

„Vaša ‘grupa prijatelja’ također bi mogla spustiti se na sve četiri i pročešljati svaki centimetar vašeg dvorišta ili više nikada neće biti pozvani u vaš dom,“ napisala je jedna osoba. „Ako nikada ne nađete prsten, možete zatražiti izradu novog prstena prema točnim specifikacijama, a njegova mama to može platiti.“

„Dijete ne treba liječnika - treba mu disciplina,“ primijetila je jedna komentatorica s kojom se slažemo.

I ostali komentari ponavljali su slične rečenice.

Što stručnjaci misle

Stručnjaci za mentalno zdravlje koji su komentirali slučaj za portal Parents.com slažu se: domaćini su imali pravo biti uznemireni, pogotovo jer prsten ima značaj, ali stvari su se mogle bolje riješiti.

„Konstruktivniji način nakon što je prsten bačen kroz prozor bio bi udahnuti ili odmaknuti se kako bi smirio te osjećaje,“ kaže Abbey Sangmeister, licencirana terapeutkinja. „Nakon tog trebalo je potaknuti sve da pomognu tražiti prsten.“

Dok je traženje grupe da sudjeluje u rješenju (pronalasku prstena) produktivno, psihologinja ističe da je razgovor o ponašanju djeteta najbolje voditi nasamo. „Isticanje disciplinskog ili 'nenormalnog' ponašanja u grupnom okruženju sigurno će potaknuti obrambeni stav i neugodu,“ kaže dr. Heidi L. Kar, glavna savjetnica za inicijative za mentalno zdravlje, traume i nasilje.

Abbey Sangmeister kaže da bi inzistiranje na tom da dijete vrati prsten - unatoč Norinom zahtjevu da se muškarac "samo opusti" - bio valjan i vjerojatno konstruktivniji pristup. „Prije bacanja prstena, bilo bi prikladno povući roditelja u stranu i zatražiti da roditelj odmah vrati prsten,“ kaže Sangmeister. „Ne treba objašnjavati zašto. Izjava: 'Odmah mi trebaš vratiti prsten koji je uzelo tvoje dijete. Ne sviđa mi se čekati dok mu ne dosadi.’ Onaj koji postavlja ovaj zahtjev mora biti jasan i izravan.“

roditeljstvo Najveći problem popustljivog odgoja: kad dijete postane šef