Ova 3 djetetova priznanja ne smiješ nikad ignorirati
Ne možemo okretati glavu i praviti se da je drukčije, kad nije – sve je teže biti dijete i sve je teže biti roditelj, a jedan od razloga je i sve više tog što se događa među djecom. Znamo da nije kao nekad i znamo da je danas teže svima uključenima u školstvo – i profesorima i stručnom kadru i roditeljima, a posebno djeci. Upravo zato je vrlo važno da znamo slušati i da se potrudimo čuti djecu, kako nam ne bi promaklo nešto važno.
Nekad nam djeca izravno kažu da im nešto treba, da nešto žele, da ih nešto muči, ali nekad se moramo potruditi shvatiti što se krije iza njihovih riječi, očiju, suza ili smijeha. Još kad uz sve nastupi i pubertet... Naš je zadatak slušati svoje dijete, dati mu prostora da nam kaže što osjeća i pružiti mu sigurnost da nam se obrati ako mu zatreba pomoć.
Evo koje izjave uvijek moramo čuti i na njih obratiti pažnju, jer mogu biti poziv upomoć.
Izjave o tome da se dijete osjeća loše
Ako dijete ima društvenih problema ili problema sa slikom o sebi, moglo bi reći stvari poput:
- Mrzim sebe.
- Mrzim svoje tijelo.
- Glup/a sam.
- Usamljen/a sam.
- Ne želim ići u školu.
Ako je problem tjeskoba ili neki drugi stres, moglo bi reći nešto malo manje određeno, kao na primjer:
- Bojim se.
- Zabrinut/a sam.
U svakodnevnoj strci često možemo previdjeti neke rečenice koje nam ukazuju na to da se dijete loše osjeća. Ako dijete kaže da se osjeća usamljeno, na primjer, to možemo protumačiti kao da mu je dosadno i ne zna što raditi. No, to mogu biti potpuno različite stvari i osjećaji.
Chinwé Williams, psihoterapeutkinja, za HuffPost je rekla kako uvijek možemo pokušati reći: „Zvuči kao da ti je jako teško. Možemo li još malo razgovarati o tome?“ Ako imaš neku svoju priču, savjetuje, pokušaj ispričati kao primjer, a zatim pitati dijete osjeća li se i ono tako.
Izjave o samoozljeđivanju
Takve izjave teško je "propustiti" ili ne opaziti, a uglavnom ih niti ne ignoriramo. No, može biti teško kontrolirati vlastitu reakciju kada dijete kaže neku dramatičnu rečenicu, kao što je:
- Želim umrijeti.
- Jednostavno ne želim biti ovdje.
- Nemam razloga živjeti.
- Volio bih da se nikad nisam rodio.
- Svima bi bilo bolje bez mene.
- Pitam se koliko bi ljudi došlo na moj sprovod?
Iako ovakve izjave tinejdžeri znaju reći i bez opravdanog poriva ili povoda, te uz neodređene signale koje šalju svojim govorom tijela (na primjer, uz smiješak), pa je lako pogrešno shvatiti poruku, ne bismo ovo smjeli zanemarivati.
Važno je potaknuti djecu da razjasne i objasne to o čemu govore, a to se može postići pitanjima poput: „Što misliš?“, „Što te navodi na to?“ ili „Možeš li mi reći više?“
Ponekad pomislimo da bi izravno pitanje o suicidalnim mislima moglo dijete navesti upravo na krivi put, stručnjaci kažu da je uvijek bolje pitati. Te ideje im neće "ući" u glavu zbog pitanja, ističe psihologinja Elisabeth Kane. Puno je važnije da postavljanje ovih pitanja pruža ključnu priliku da pomognemo djetetu ako je potrebno.
Izjave o tajnim ili potencijalno neprikladnim vezama
Ne moraš znati sve o društvenim odnosima svog djeteta, a tinejdžeri će, očekivano, htjeti malo privatnosti. No, ako ti kaže išta što ti zvuči čudno, o svom prijatelju ili prijateljici, postavi otvorena, znatiželjna pitanja. Ako dijete spominje ili natukne tajne odnose s nekim, posebno drugom odraslom osobom, to mora biti poticaj za razgovor.
Sve u svemu, slušaj dijete, nikad nemoj umanjiti važnost onog što ti govori – ako se radi o ove 3 stvari, na primjer, a ujedno gledaj i govor tijela, jer i on ti može puno reći.