Naučiti djecu da budu ljudi - težak je to i izazovan posao
Da mi je netko pričao…
Da ću sa svojim suprugom i svojom djecom živjeti tu, u izoliranom malom mjestu gdje je ipak sve dostupno i koje je puno srca i duše, malom mjestu sa velikim ljudima… Ja!? Ma neee… Svaka čast i mjestu i ljudima, ali ovdje podvlačim ovo „sa svojim suprugom i svojom djecom“. Nikad, ali nikad nisam se usuđivala ni zamisliti da bih nekad imala svoju obitelj… A sad živim taj svoj najluđi san.
Odgoj djece je velika avantura. Barem meni. Testiram samu sebe. Svoju prosudbu. Svoju sposobnost omogućiti što treba i kome treba. Procijeniti što je neophodno, a što ne. Ne popustiti onim umiljatim pogledima krupnih očiju punih nade i najljepšim osmijesima na svijetu. Ispuniti nade i snove onih malih ljudi koji u meni vide sav svoj svijet, naučiti ih kako da budu ljudi… Težak je to i izazovan posao.
Doći svakog dana na prag na kojem me čekaju njihove ispružene ručice i nasmijana lica, kada nakon 12-satnog radnog dana dođem „mrtva umorna“, a one čekaju svoj red u mom naručju… Nikakav umor ni išta slično ne može se ispriječiti na put kratkim trenucima maženja prije nego je opet vrijeme da se pokrenem, skuham večeru, presvučem pelenu… Kao robot. Nekad imam osjećaj da je kao po satu: u toliko sati mlađa se miče od mene, do toliko sati večera mora biti stavljena na štednjak, za toliko vremena starija će tražiti malo maženja, itd...
Kad mi je najteže, sjetim se onog da 'nisam trebala preživjeti'
Ipak, u svemu tome imam sreću da one kratke trenutke mira ne provodim razmišljajući o lijekovima, temperaturi, terapijama… Sladak mi je taj umor od neprestanog traženja pažnje i naguravanja oko mog naručja. Kad mi bude najteže, sjetim se onog „nisam trebala preživjeti“. A ja živim, i imam ono o čemu mnogi samo sanjaju. Sretna sam, najsretnija na svijetu!
A onda, kad počne natjecanje oko mjesta u mom naručju, budem kao policajac-prometnik:
„Ti, mala, dođi tu, desno. A ti, velika, tu lijevo u krilo. Tebe ću maziti po glavi, a seku… Nju ću malo poškakljati da čujem najslađi smijeh na svijetu koji će i meni izmamiti osmijeh.“
Ljudi moji, bude mi lakše. Ma i ja se od srca nasmijem kad ih čujem. Nakon toga, starija uzima nekakav instrument i sjeda kraj mene. Zove me da joj pomognem svirati i sva sretna uzima moju „bolesnu“ ruku i počinje lupati s njom po tipkama. Govorim joj da ja to ne mogu, a ona mi odgovara
„Što? Pa nema veze, mama, ja ću“, i nastavlja lupati po tipkama.
Kuća je u kreativnom neredu, zidovi su išarani. Što mogu kad imam dva mala Picassa. Ma već smo mi to i prali i krečili, ali kad je starija rekla „Jupi, vidi kako su zidovi čisti, sad imam puuuuno prostora za crtanje!“, shvatili smo da je bolje sačekati da ih prođe Picasso-faza prije nego bilo što uradimo. A onda starijoj dođe da želi vidjeti baku koja živi u drugom gradu, i kaže „Zovi je, mama, reci joj da može sada doći, više ne šaram po zidovima!“
Evo, neki dan, kad je čula da će ići na cijepljenje, uzela je papir u bojice i „onoj teti kod koje će ići“, kako je nazvala medicinsku sestru, nacrtala crtež: doktora i medicinsku sestru sa onim kapicama sa crvenim križićem. I sva ponosna svojom rukom ispisala svoje ime i prezime ispod crteža. Mislila sam da će reći da to bacim ili sklonim, ali ne:
„Mama, evo, stavi to u džep, pa ću ponijeti kad budem išla kod one tete da joj mogu dati.“
Nisam imala druge nego spremiti crtež u džep i čekati cijepljenje da ga može dati „teti“.
A druga? Mali šerif, već se ponaša kao tinejdžerica. Ako joj slučajno nešto ne odgovara, preklopi ruke na prsima, napravi ljuti izraz lica i kratko kaže „Netu!“ I, dragi moji, nema ni pregovora ni mrdanja dok joj ne iznesem plan koji sliči onome koji si je ona zacrtala. A nema još ni dvije godine.