Različite kulture njeguju različite vrijednosti i imaju različita pravila, kao i uvriježena ponašanja koja se odobravaju. Kako u svemu, tako i u roditeljstvu. Tako su različite zemlje poznate po različitim pristupima svemu, pa tako i roditeljstvu. Svaka od njih može kriti neku mudrost koja bi nekom na drugom kraju svijeta dobro došla.

Nije lako 7 savjeta kako se nositi s majčinskom krivnjom

U vrijeme kad je započela pandemija virusa COVID 19, jedna je spisateljica i dopisnica The Guardiana, odlučila sa svojom obitelji iz Amerike preseliti u Singapur, gdje su živjeli njihovi najbolji prijatelji. Novinarka Marina Lopes o tom je pothvatu rekla: „Bili smo samo još jedan par umornih roditelja, iscrpljenih pokušavajući sve učiniti s malo podrške.“

Živjeli su preko puta svojih prijatelja, pa su se često izmjenjivali u čuvanju djece, zajedno su jeli, često se družili. Dopustila je, čak, i da njezini prijatelji viču na njezinu djecu, a knjiga koju je kasnije napisala čak se i zove „Molim vas, vičite na moju djecu“.

„Brzo sam shvatila da zajedničko roditeljstvo nije radikalno - praktično je“, rekla je Lopes. „To iskustvo me natjeralo da preispitam norme s kojima sam odrasla: da je roditeljstvo posao koji je najbolje prepustiti, pa, roditeljima, i da zaštita moje djece znači držati ih podalje od bilo koga s čijim se roditeljskim stilom ne slažem.“

Ono što je ustanovila putujući svijetom kao strana dopisnica je da ono što jedna skupina ljudi smatra apsurdnim, druga smatra bitnim, a najveće razlike odnose se uvijek na odgoj djece.

„Svaka zemlja ima svoje svete trikove za odgoj pristojne, neovisne djece koja spavaju cijelu noć – i nijedne dvije kulture se ne slažu.“

Evo najvažnijih lekcija koje je Lopes naučila putujući i proučavajući roditeljstvo u drugim kulturama:

Osnuj svoje selo (Mozambik)

U Mozambiku riječ „mama" nije rezervirana za biološke roditelje. Koristi se za tetu koja živi u istoj ulici, stariju susjedu koja čuva djecu dok roditelji rade, ženu koja uvijek ima grickalice za svačije dijete. Ovakve „mreže“ za skrb često se protežu kroz generacije – ista ta djeca odrastaju kako bi se brinula za starije susjede koji su se nekoć brinuli o njima.

Danas se mnogi roditelji pitaju zašto nemaju „selo" koje bi im pomoglo u odgoju djece. Ali sela se ne pojavljuju sama od sebe – moraju se zasaditi, njegovati i zalijevati.

„Kad sam se vratila u SAD, otvorila sam naša vrata za obiteljske večeri igara, blagdanske zabave i kaos nakon škole svima koji su se htjeli pridružiti. Također sam počela tiho pratiti svoj kvart: tko je zatrpan poslom i treba mu pomoć s djecom? Tko je bio bolestan i možda bi cijenio juhu na kućnom pragu? Nisam mogla replicirati selo koje sam vidjela u Mozambiku - ali shvatila sam da mogu osnovati jedno, počevši upravo tamo gdje jesam“, kaže Lopes.

Proširi popis gostiju (Brazil)

U istom duhu, odgoj djece ne bi trebao biti privatni projekt. Na vjenčanje pozivamo prijatelje i obitelj – ali kad se beba rodi, odjednom smo sami. Lopes smatra da moramo početi graditi svoje selo. Možda možemo pozvati više ljudi na babinje, možda možemo pozvati više prijateljica da nam pomognu kad ostanemo same s bebom ili možda samo treba prihvatiti pomoć kad nam ju nudi susjeda.

„Crpite snagu iz lekcija žena koje su bile prije vas. Pitajte majke, bake i druge žene u svojoj obitelji o radostima njihovih vlastitih iskustava, ali i o njihovim borbama. Što ih je iznenadilo ili uplašilo? Kako se osjećaju u vezi s tim sada, godinama ili desetljećima kasnije? Kako su se njihovi identiteti promijenili nakon što su postali roditelji? Što bi voljele da su znale?

Uselite se s prijateljima (Malezija)

Pleme Iban u Maleziji, kaže Lopes, živi u zajednici u dugim kućama, gdje obitelji odgajaju djecu, dijele obroke i okupljaju se svake večeri. Upravo je tako i ova spisateljica otkrila čari života u blizini prijatelja. Takva podjela poslova uistinu čini razliku, i to znamo, samo na to ciljano zaboravljamo.

„Možda ne možete svi živjeti pod jednim krovom kao Ibani - ali čak i boravak u istom susjedstvu ili davanje prioriteta vremenu s ljudima kojima vjerujete može ponuditi nešto jednako vrijedno: duboki osjećaj povezanosti i pripadnosti i za vas i za vašu djecu.“

Ostavite djecu u šumi (Nizozemska)

U Nizozemskoj, kaže Lopes, roditelji imaju jednu neobičnu praksu - šalju djecu u šumu tijekom ljetnih praznika samo s baterijskom lampom i grickalicama, a oni moraju sami pronaći put kući. Nešto kao Ivica i Marica? Cilj je izgraditi otpornost i neovisnost kod djece.

„Ne morate rekreirati Ivicu i Maricu, već počnite s malim stvarima: podučavajte ih sigurnosti u prometu, pustite ih da voze bicikl ispred vas, šaljite ih u kupovinu namirnica. Kako djeca stječu samopouzdanje i značajno doprinose obiteljskom životu, uče da nisu samo pasivni primatelji brige – oni su sposobni članovi zajednice.“

Neka baka bude dadilja (Singapur)

Lopes je u Singapuru primijetila da je jedna od rijetkih roditelja koji dolaze po djecu. Uglavnom su to činili bale i djedovi. Te bake i djedovi, kaže Lopes, voze djecu na aktivnosti, pomažu sa zadaćom, uče ih vrijednostima i disciplini…

„Dok mnogi (američki) roditelji žude za ovakvom vrstom podrške, često brzo postavljaju granice kada bake i djedovi ne odgajaju djecu baš kao oni. U Singapuru sam naučila da usklađenost ne mora biti potpuna da bi pomoć bila smislena. Samo zato što baka i djed ne dijeli svaki vaš roditeljski princip ne znači da ne mogu čitati priču za laku noć preko telefona ili podučavati vašu djecu matematici. Ključ je shvatiti što vam treba, gdje se vaše vrijednosti preklapaju, a zatim se povući i pustiti ih da se pojave na svoj način.“

Nemoj to raditi Ovo je 9 toksičnih roditeljskih navika koje štete djetetu