Mama i tata su tu, zajedno, i ne žuri im se van, nakon tko zna koliko vremena
Stiglo nam je neko jako čudno doba, sve se izokrenulo, zatečeni smo svi ovim događajima. Djecu smo uvijek „gurali“ van, a sad ih guramo u kuću. Moramo im objasniti da ne mogu vidjeti svoje prijatelje, da je do daljnjeg odgođena igra, nečiji rođendan, igraonica, vrtić...
Situacija je daleko od jednostavne, život nam se mijenja, međutim zamislimo jednu kantu tmurne sive boje, siva boja se sastoji i od bijele boje, pa hajdemo iz te sive izvući bijelu i u nju gledati. Ova vremena su nam uzela puno toga, ali nisu sve.
Nisu nam uzela zagrljaj našeg djeteta, nisu nam uzela osmijeh tog mališana prisutan iz jednostavne nevine radosti što su mama i tata tu, zajedno, nakon tko zna koliko vremena, i ne žure van. U nedjeljno popodne nemamo shopping centra za rutinsku kavu, ali imamo nešto puno bolje, obiteljsku kavu na balkonu ili još bolje, obiteljsku kavu u termosici na nekom udaljenom i osamljenom mjestu u prirodi, pa na kraju krajeva u nedostatku jednog ili drugog kavu na podu u dnevnom boravku na pobacanim jastucima. Još uvijek imamo zajednički ručak, i pripremu istog, ili djeci omiljeno pripremanje i valjanje tijesta.
Neće nikome biti ništa zato što nije šetao, neće djeca biti zakinuta ako se ne druže neko vrijeme
Imamo prijatelje s kojima se vidimo preko videa. Imamo i sunce, koje se doduše sramežljivo pojavljivalo iza oblačića, ali se pojavljivalo svako jutro. Imamo još puno toga na čemu moramo biti zahvalni i što je najvažnije imamo JEDNI DRUGE. A da tako i ostane moramo slušati one koji znaju i koji su svoj život posvetili medicini , one koji svaki dan neumorno rade kako bi iz svega ovoga izišli sa što manje posljedica.
Hajde da sad budemo svi pametni i odgovorni, bez da izigravamo junake, znanstvenike i ostale relevantne za ovu tematiku. Smiješno je kad za vrijeme sportskih turnira u državi imamo na tisuće izbornika, ali nije smiješno kad za vrijeme ovakve svjetske pandemije imamo tisuće epidemiologa, infektologa, ministara. Ostavimo se teorija zavjere, porijekla ove pošasti i ostalog, činjenica je da je ona tu, prisutna među nama. Neće nikom biti ništa zato što nije šetao, neće djeca biti zakinuta ako se neće družiti neko vrijeme. Neće svijet nestati ako ne napravimo svoj trening na prepunim stazama.
Proći će i ovo, hoće, ali svi zajedno moramo dati svoj doprinos.
Možda neka od tih malih pametnih glavica koja gleda te naše heroje odluči ići njihovim putem
Ovo neće učiniti netko drugi za nas, već mi sami, mi možemo dati svoj veliki doprinos ovom svijetu ovoj državi. Neki ljudi neumorno rade dan i noć kako bi nas izvukli iz svega ovoga, zato pronađimo onaj tračak bijele u sivoj boji, nazovimo nekog, igrajmo se s djetetom, zaplešimo s njim, maštajmo o putovanjima, pročitajmo knjigu, pogledajmo film, nasmiješimo se onom suncu koje je izišlo, ostanimo u kući, čuvajmo sebe i one koje volimo.
Možda sve ovo izrodi na kraju i neke pozitivne stvari za nas, a i za našu djecu, nove generacije koje dolaze, možda malo bolje počnemo cijeniti izlazak u prirodu, možda nam dosade mobiteli, možda budemo više cijeniti stisak ruke prijatelja - običnu malu gestu koja nam sad djeluje kao znanstvena fantastika, zagrljaj, možda više naučimo cijeniti neke ljude, neke djelatnosti, možda baš vašoj kćerkici bude uzor kao djevojčici s Murtera jedna velika velika žena, dr. Markotić, možda je nekom dječaku upravo uzor postao Dr. Beroš. Možda neka od tih malih pametnih glavica koja gleda te naše heroje odluči ići njihovim putem. Možda su takvi uzori sad trebali našim najmanjima i najdražima u ovom svijetu digitalizma, konzumerizma i materijalizma. Možda....