Majčinski stres: Odustajem od planova, živim u trenutku!
Osam sati na poslu bez zanovijetanja, bez kreštavih glasova iz crtića, dobro poznatih dječjih pjesmica čije stihove buncaš u snu. Oh, kako mi je to zvučalo primamljivo onih dana dok sam sate provodila sa klincima i osjećala zasićenje čišćenjem, pospremanjem, pomaganjem oko školske zadaće i svim ostalim obvezama koje moraš ispuniti i onima koje si bespotrebno natovariš sama.
Ne znam što sam očekivala. Da će mi biti lakše kad dođem umorna kući i da će splasnuti emocionalna zasićenost uzrokovana obiteljskim brigama? Da ću ih se zaželjeti, pa ću se barem sat vremena besprekidno igrati sa njima? Ništa od navedenog.
Čim otvorim vrata kuće klinci me već salijeću s bezbroj zahtjeva. "Tiše govorite,ne govorite u isti glas! Pričekajte! Prvo ću sjesti i odahnuti!" I dok vapim za ljekovitim gutljajem crne kave, već miješam smjesu za palačinke. "Ja ću sa marmeladom! Ja hoću s čokoladom!", skakuću oko mene poput onih gladnih malaca iz Etiopije. Za stolom komešanje, naguravanje.
"On me gura! Ja njemu nisam ništa napravila!"
"Ne guram! Nisam ja kjiv!"
"On je prvi počeo!"
"Prestanite oboje i jedite u miru!", iziritirano zaviknem. Migrena me polako preuzima. Želim samo prileći uz ponešto tišine, nekoliko blaženih minuta.
Uskoro dolazi i treći, najstariji mladunac iz škole. Skida ruksak sa ramena i baca ga u prvi slobodan ćošak. "Što ima za jesti?", upita nestrpljivo.
Hoće li biti lakše što se svake godine stariji?
Za stolom borba oko hijerarhije. "Mama, on nas tuče, gura, pojeo nam je sve!" Nastojim ignorirati iako imam žestok poriv da ih rastjeram od stola.
I začas jedan plače, drugi prijeti, a treći ljuto napušta prostoriju. Smoždena sam. Što od posla, što od ovog kazališta u kući. Koliko još dana do vikenda? Kvragu, tek je ponedjeljak.
18 stvari koje znaju samo roditelji troje djece
Dok u glavi slažem planove za vikend što je odgodivo, a što neodgodivo, sjetim se da suprug radi i subotu i da od njega nemam ništa u subotnje jutro. Baka servis je u defektu. Onesposobila ih je gripa. Maštam o izletu, wellnessu, toplicama, ručku za dvoje ili barem solo shoppingu, ali nedostaju dvije bitne stavke, nemam kamo sa klincima i nemam dovoljno novaca. Jedini wellness koji si trenutno mogu priuštiti je onaj u kojem mi kćer lakira nokte, a trogodišnji sin frizira tako što mi skida skalp.
Još samo nekoliko tjedana do školskih praznika, pokušavam se utješiti. Zar će biti lakše time što su svake godine stariji? Koga ja zavaravam? Najstarije dijete mi je na godinu maturant. To je tek prvi.
Pokušavam pobjeći od ovih misli sladeći se sa nekoliko kockica čokolade. Samo bez stresa. Bit će što mora biti. Odsada isključivo živim u trenutku. Nema planova za budućnost, nema umaranja sa prošlošću.