Biti kod kuće s djecom je teško, ali zapravo sam privilegirana
Biti kod kuće s djecom vrlo je zahtjevan posao. Mnoge žene koje su u toj koži reći će da je nezahvalan. Iz njihovih usta možemo čuti primjedbe: "Nikad nemam mira! Često me iskorištavaju! Znaju da ću to učiniti iako protestiram! Ja sam više od kućanice! Želim se osjećati korisnom u nečem drugom osim u majčinstvu, želim se u nečemu ostvariti! Ponekad mi teško pada što sam "samo" mama!"
Oh,da. I samoj mi tisuću puta dnevno sijevnu takve misli. Vrlo često zavidim svakoj zaposlenoj majci i ne mogu dočekati dan kad ću i sama zasnovati radni odnos, a prečesto zaboravljam koliko sam privilegirana što ne propuštam ni trenutka njihovog odrastanja.
Pamtim gotove sve važne trenutke kao što su prve riječi, prva maženja, prve strahove, ispadanje prvih zubića, prve neuspjehe. Nisam gotovo ništa propustila. Moj suprug se ponekad zna začuditi koliko informacija o njima pamtim. Ponekad sam poput kalendara.
Trenuci života strašno brzo jure. Od malenog slatkog klupka do školarca proleti tek časak. Trebali bi češće biti svjesniji toga u silnoj jurnjavi zvanoj život. Umjesto da težimo da priskrbimo što više materijalnog, trebali bismo ljubiti ta nježna lišca mnogo, mnogo više nego što to činimo. Čak i kad mislimo da je previše. Ne, nije previše.
Prisjetim se sebe i svojih roditelja
Moj najstariji sin je u šesnaestoj godini. U zadnje dvije godine njegova fizička transformacija je fascinirajuća, a da ne govorim o emocionalnoj i o njegovom ponašanju. Majke imaju naviku reći: "Gdje je nestalo moje drago djetešce" ili "U što se to pretvorio/la?" Taj dečko je pravi pravcati svojeglavi temperamenti mladi čovjek koji me većinu vremena gleda kao smetnju na svom putu. Ustvari me sada najviše treba i ja samo moram dobro osluhnuti. Samo moram biti mnogo diskretnija i opreznija u komunikaciji što se ponekad čini kao nemoguća misija. Dodiri su se sveli na tapšanje po ramenu, a majčinski poljupci su gotovo nemoguća pojava.
Iako sam prije mislila da kad se to jednom dogodi, užasno će me žalostiti, zapravo sam vrlo sretna. Iako se naša komunikacija promijenila, njegovo ophođenje prema meni općenito je krenulo zapravo na gore što je tipično za tu dob, u mom srcu vlada zadovoljstvo. Sve je onako kako treba biti.
Svakodnevno rivalstvo između nas dvoje užasno je iscrpljujuće, ali to će razdoblje proći. Nisam uvijek jaka i nekoliko puta na dan pucam po šavovima. Kad me njegovi postupci razočaraju i ražaloste, prisjetim se sebe i svojih roditelja i pomislim: Da, tako to jednostavno mora ići. Nije to lagan put.
Ponekad sam babaroga, ali opet najbolja mama na svijetu
Stoga, ovo dvoje malenih mazim što više mogu. Hvala nebesima na toj nagradi. Ovaj je prebrzo odrastao. Znam sebi s vremena na vrijeme predbaciti što im ne mogu priuštiti više u vidu materijalnog. Kupiti novu igračku, obući ih po najnovijem trendu, priuštiti putovanja. No opet znam da ono što je mnogo dragocjenije, u tome ne oskudijevaju.
Više puta dnevno sam babaroga, zločesta mama koja tjera u kaznu, mama koja se ne želi igrati svaki puta. Mama koja želi provesti sat vremena sama u kupaonici i mama koja voli sama trčati šumom. Mnogo puta na dan sam opet najbolja mama na svijetu.
Mama koja grli, mama koja tješi, koja otpetljava zapetljanu kosu, vadi krpelje, umata bolesne prstiće, peče najfinije palačinke. Mama konjić i mama koja čita priče. Ona koja tješi, koja uspavljuje, koja njeguje i skrbi. Ona zbljuckana i mokra od dječje mokraće. Mama kojoj su počupali nekoliko pramenova kose u igri. Mama otečenih usnica od slučajnih udaraca glavom (oh, koliko puta sam dobila glavom u zube). Mama koja crta i boja iako joj se spava. I mama koja s glavoboljom pomaže kod učenja.
To mi je sasvim dovoljno. To mi je dovoljno utješno da zaključujem da sam upravo sretna s onim kako stvari stoje. Sve ostalo ću pobijediti prije ili kasnije.