Zašto se dijete staro godinu i pol noću stalno budi?
Imam sina starog 16 mjeseci. Od rođenja lošije spava, budi se često. Prvih šest mjeseci je bio isključivo dojena beba, nikad nije imao dudu ili bočicu. Dojimo još uvijek. Jede jako dobro, niti jednu namirnicu ne odbija, jako voli voće, povrće, meso, jogurte... Slatkiše mu ne dajemo. Jako je aktivan preko dana, energičan je i brz, stalno u pokretu. Od neka tri tjedna starosti spava u svojoj sobi u krevetiću, imamo baby phone tako da ga čujemo u svojoj sobi, koji i mjeri disanje djeteta tako da smo mirni što nije s nama u sobi. Gledanje u monitore prakticiramo minimalno, znači ne gleda aktivno puno crtića i sl., povremeno gledamo životinje ili neke pjesmice.
Ono što nas muči je što se on stalno budi i plače, traži da ga se nosi i slično. Zaspi, i kada ga spustimo u krevetić probudi se za sekundu i tako od rođenja. Pokušali smo već sve metode da ga spustimo u krevetić na razne načine, a da što manje osjeti. U zadnje vrijeme spava kada ga spustimo u krevetić ali se budi nakon nekoliko minuta. Onda ga držimo, nosimo, on drijema, ali nikako da zaspi do kraja. Probali smo ga staviti s nama u krevet, svejedno se budi i onda bi dojio po cijelu noć. Pokušala sam prebaciti madrac u njegovu sobu i spavati uz krevetić, jednu noć je bilo malo bolje, da bi se opet počeo buditi plačući. Probala sam leći s njim u krevetić (krevetić je veći i od punog drveta pa može izdržati), dok ne zaspi, problem je što bi se on onda igrao, i jedva ga prisilim da se smiri i legne. Sisa i zaspi, ali se kasnije opet budi.
Prije nekoliko tjedana smo izbacili i noćne podoje, s nadom da će pomoći da se manje budi. Znači sisa prije spavanja, zaspi i više mu ne dajem dojku iako on traži, ponudim mu samo vodu. Mislite li da dijete od 16 mjeseci može biti gladno tijekom noći? Ja ga navečer ne mogu uspavati bez dojke, tijekom noći da ako ga nosim, kod tate ili bake hoće zaspati ako ga nose. Probala sam mu pjevati, puštati uspavanke, ali ne primjećujem nikakav učinak. Znam da sam ga trebala od malena naučiti da se uspava sam u svom krevetiću i bez nošenja, ali jednostavno od prvog dana to nije išlo. Kada bi ga spustili u krevetić on bi plakao i plakao, i nismo imali srca to slušati (ne vjerujemo u metode da ga se pusti da se isplače). Najlakše je zaspao dok sisa, ili da ga se nosi. Međutim, sada je već težak, a i dojenje bi trebalo pomalo smanjivati. Radim od kada je napunio 13 mjeseci. Čuvaju ga baka, deda, ujak i ujna (žive u zajedničkom kućanstvu), koje jako voli i s kojima mu je lijepo. Svi u obitelji smo jako bliski.
S nekih 13-14 mjeseci čak počeo mirnije spavati, po cijelu noć bez buđenja, tako je bilo nekoliko dana i onda je svakim danom postalo opet sve gore i gore. Hoda od 12 mjeseci i jako je aktivan, izmori se preko dana. Od 11 mjeseci spava jednom dnevno, oko 1,5-2,5 sata, najčešće ide na spavanje oko 12-13 h. Ujutro se budi oko 8h. Navečer rutinu počinjemo oko 20h, bude umoran, ali ne razdražljiv, večera, kupamo ga ili tuširamo u čemu jako uživa, tata, on i ja zajedno oblačimo pidžamu, idemo stepenicama i pričamo kako je vrijeme za spavanje, gledamo kroz prozor gdje je mjesec i sl, govorimo kako svi spavaju, nabrajamo njemu drage ljude koji već spavaju i da bi sad morao i on. I on zaspi, ali kreću buđenja u roku od sat vremena i tako po nebrojeno puta u noći.
Najgore je kad ne zaspi satima na rukama, ako sjednemo ili legnemo onda plače i vrišti. Dobivam savjete da ga ni ne dižem iz krevetića, ali on toliko plače da prestane disati dok ga ne podignemo. Okolina mi kaže da tko mi kriv što ga nisam natjerala da prihvati dudu, da se ne bi budio.
Moje je pitanje, zašto se dječak star 16 mjeseci toliko puta budi, kako da ga naučimo da zaspi sam u krevetiću? Jedno vrijeme je spavao po cijelu noć, znači zna on to, ali zašto više neće. Nismo promijenili ništa u rutini uspavljivanja ili u životu što bi utjecalo na to da se opet sve češće budi. Raste u stabilnoj obitelji i sretnom okruženju. Međutim, suprug i ja gubimo snage, ujutro rano ustajemo i idemo na posao a nemamo više energije jer uopće ne spavamo.
Pohvalno je to što imate baby phone koji mjeri i disanje djeteta i na taj način vodite brigu o njegovoj sigurnosti, ali vaša beba od tri tjedna je trebala vašu blizinu i fizički kontakt. Vaša beba je devet mjeseci bila konstantno povezana s vama. Mogao je čuti vaše kucanje srca, rad crijeva i disanje koji su bili glasni kao recimo kosilica za travu. I stalno se ljuljuškao.
Mračna i tiha soba, krevetić koji se ne miče, koji je za njega i neugodno hladan i vaša odsutnost razvili su kod njega strah od odvajanja. Počeo je povezivati spavanje s vašom odsutnošću i zato je već od najranijih dana nemirno i loše spavao. A naučiti bebu da sama spava u svom krevetiću bez nošenja, odnosno, po principu neka se sama uspava plačem je velika greška. Kasnije se manifestira kroz probleme sa spavanjem. Beba je prestrašena kada se probudi u mračnoj prostoriji u kojoj ništa ne vidi i treba joj roditelj da je utješi i da do znanja da nije sama.
Savjetujem vam da ga ne stavljate na spavanje u njegovu sobu u krevetić. Neka spava s vama. Vjerojatno će mu trebati otprilike tjedan do deset dana da shvati da ste vi uz njega i da se ne mora bojati da ste ga ostavili samog. On se budio kada je bio s vama u krevetu jer nikada nije bio siguran kada će biti s vama, a kada će se naći sam u svojoj sobi.
S dojenjem kao metodom uspavljivanja, slobodno nastavite. Kada dođete s posla ponudite mu dojku kad god želi. Nema potrebe za smanjivanjem. On želi vašu blizinu i dojenje mu je oblik mažnje i zbližavanja s vama. Pogotovo pošto je u njegovoj dobi jako izražen strah od odvajanja i kod njega se manifestira kroz odbijanje spavanja, odnosno česta buđenja. Ipak je bio 12 mjeseci cijelo vrijeme s vama i to mu sad nedostaje.
Noćno dojenje smanjujte postupno. Odnosno, nastavite kako i radite. Ako nekad ništa ne djeluje za uspavljivanje, ponudite mu dojku. Ipak je važnije da se svi naspavate, nego da se satima mučite uspavljivanjem na rukama.