Vozim četverogodišnjaka u kolicima, osuđujte me koliko hoćete!
Mama Sa'iyda Shabazz na portalu Scarry Mommy objasnila je zašto svoje skoro četverogodišnje dijete i dalje vozi u kolicima unatoč čestim osudama poznatih i nepoznatih ljudi.
Da, moje dijete ima skoro četiri godine i još uvijek ga vozim u kolicima - dosta često. I znate što? Baš me briga što drugi ljudi imaju za reći o tome. A, vjerujte mi, ljudi imaju puno toga za reći.
Za sve one koji zabadaju nos tamo gdje im nije mjesto, evo u čemu je stvar: Ne posjedujem auto, samohrana sam majka, a često provodimo vrijeme u velikom, užurbanom i prometnom gradu - New Yorku. Naša kolica stoga igraju veliku ulogu u prijevozu od i do većine mjesta u gradu.
A, mojem djetetu je jako jednostavno odvratiti pažnju. Ako mu dopustim da hoda (što također radim, ovisno gdje idemo i kakvog je raspoloženja), moram si dati dodatnog vremena kako bi negdje stigli jer polovicu vremena provodim vičući na njega da pazi gdje i kamo hoda, da se prestane penjati po stepenicama svake zgrade pokraj koje prođemo, da drži moju ruku, da ne hoda po travi na kojoj piše da je zabranjeno hodati i tisuću drugih stvari.
Iskreno, to me dovodi do ludila, posebno ako trebam negdje biti u određeno vrijeme i nemam vremena za te gluposti. Želim doći tamo gdje idem prije nego li u potpunosti ne izgubim svu energiju i samokontrolu, a s mojim jako živahnim djetetom - šetnja može biti itekako velik i iscrpljujuć izazov.
Većinu vremena, koristim kolica samo kada idemo u dućane ili na izlete koji su jako udaljeni i tada su kolica apsolutno poput božjeg dara! Ako idemo u grad, uvijek nosim kolica sa sobom jer je tamo puno i previše ljudi, a čak i da me sin cijelo vrijeme drži za ruku - lako postaje previše preplavljen osjećajima ili previše umoran kada je na nogama.
On je i dalje malo dijete. Njegove nožice su male i istroši ih prebrzo, a ponekad me ni ne može pratiti. "Mama, hodaj sporije", reći će mi čim ga primim za ruku. I trudim se hodati sporije, ali tako često negdje žurimo i moj instinkt mi govori da hodam ubrzano. Dok ne nauči ići ukorak sa mnom, jednostavnije je za nas oboje da ga vozim u kolicima.
Uz to, u svojim kolicima može ignorirati svijet ako mu je to potrebno. Iako ima trenutaka kad je jako druželjubiv i otvoren, i dalje je dosta sramežljiv i nepovjerljiv prema nepoznatim ljudima. Ako ga preplave osjećaji u kolicima, jednostavno može povući zaštitu za sunce i odlutati u svijet koji mu paše. U takvim trenucima, ne pokušava se sakriti meni iza nogu, ne cvili kako želi otići odavde ili se sakriti.
Ali, najveći bonus? Ako zaspe, ne moram ga nositi. Volim svog sina najviše na svijetu, ali imam osjećaj da teži 5 kg više nego što zapravo teži, a kada spava - imam osjećaj kao da nosim vreću punu cigli. Ne pada mi na pamet nositi dijete od preko 20 kg kojemu se spava ili se boriti s njime da ostane budan. Zato se još uvijek oslanjam na kolica i puštam ga da zaspe kada god to želi.
Kupovina je također puno jednostavnija kada je u kolicima, posebno u velikim gužvama ili danima kada imamo puno stanica. Obožava trčati i jako brzo trči, a ne svađanje s njime da drži moju ruku, da ne dira stvari na policama i da se ne skriva unutar stalaka za odjeću - čini cijelo iskustvo puno zabavnijim za nas oboje i puno podnošljivijem za sve oko nas.
Nisam nikad iznenađena, ali uvijek sam zapanjena koliko ljudi komentira što ga vozim u kolicima. "Nije li malo prevelik za kolica?", jedan je od najčešćih komentara. Ja najčešće samo odgovorim da još nema ni četiri godine. Ne dugujem nikome objašnjavati detaljnije od toga i da, ima opciju hodati ako to zaista želi, ali to se zapravo nikoga uopće ne tiče.
Razmislite malo, da vas netko može voziti u kolicima u kojima ste zaštićeni od sunca, vjetra i kiše i imate grickalice i vodu odmah kraj sebe, zar ne biste pristali na to? Baš me briga da ima i pet godina, on je moje dijete i oboje smo zadovoljni s ovim dogovorom.