Treba li djecu tjerati da uvijek pospremaju igračke za sobom?
Zamisli ovo: Ako si bila fokusirana na nešto što ti puno znači (rad na poslu, pisanje, pletenje, proračunske tablice, računi, obavljanje obaveza i slično) i pri kraju si sa svojim poslom - kako bi se osjećala kad bi ti netko iznenada zatvorio laptop, uzeo olovku ili igle za pletenje iz ruke i rekao ti da prestaneš s onim što radiš i počneš nešto sasvim novo? Bi li bila frustrirana? Osjećala manjak poštovanja? Bi li osjećala kao da nemaš volju ni za čim? Vjerojatno da, a ni tvoje dijete nije drugačije od tebe.
Važnost kreativnosti i dječje igre
Maria Montessori, poznata dr. psihijatrije i pedagoginja, naglašavala je važnost poštovanja djeteta, njegove slobode samoizražavanja te odgoja i obrazovanja putem osjetila i pokreta. Vjerovala je da je za dobar odgoj djeteta jednako važna i brižljivo pripremljena okolina i aktivnosti koje razvijaju sve dječje sposobnosti, kreativnost, neprestano istraživanje, stjecanje novih znanja i prilagođavanje promjenama.
Ona se vodila mišlju kako igra predstavlja rad u djetinjstvu i kako je važno da roditelji prihvate i poštuju tu činjenicu. Dijete svoju igru shvaća kao posao. Što god da stvara, gradi, crta ili modelira, u kakvom je god svijetu ili ulozi - djetetu je to važno. Njihov rad njima je maestralan i važan, na isti način na koji je vama važan projekt na poslu, cvijeće, pletenje ili nešto drugo. Štoviše, djeci je njihov rad još važniji jer njihov 'posao' predstavlja novostečene vještine i sposobnosti, bilo da se radi o tome da su prvi put sami uspjeli složiti tračnice za vlak, riješili zagonetku ili shvatili kako funkcionira neka igra.
I kada roditelji ulijeću s rečenicom poput: 'Vrijeme je da pospremimo igračke' i objave da je došao kraj igri, zapravo govore djeci da 'napuste brod' na kojem su možda baš sad počeli imati stvari pod kontrolom. Na taj način roditelji zaustavljaju kreativnost i koče dijete u svojoj aktivnosti što je posebno teško za malu djecu kojima je glavna ambicija u životu osjećati kontrolu u nečemu što rade i što ih veseli.
Naravno, vrijeme za igru jednom mora završiti, to je neizbježno, ali isto tako je neizbježno da djeca ne moraju uvijek pospremiti za sobom. Ponekad bismo jednostavno mogli pustiti djecu da ostave svoje igračke i djela bez da počiste za sobom. Kada to napravimo, kada dopustimo djeci da sačuvaju svoj 'rad' - šaljemo snažnu poruku poštovanja i zahvalnosti za vrijeme i trud koji su uložili u svoj projekt.
Što reći djetetu?
Ako osjetiš nevoljkost ili opiranje djeteta u pospremanju svojih igračaka, priznaj važnost njegovog rada govoreći mu da ne treba pospremiti za sobom. Pokušaj upotrijebiti rečenice poput ovih:
"Ne moraš pospremiti! Sačuvaj svoj rad, neka ostane na svom mjestu."
"Hajmo napisati tvoje ime na komadić papira i staviti ga kraj projekta tako da ga nitko drugi ne dira."
"Ne moraš pospremiti za sobom, ali moramo to pomaknuti. Hajmo zajedno naći sigurno mjesto na koje ga možemo staviti."
"Možeš ostaviti igračke netaknute, ali moramo uzeti pauzu pa ćeš se vratiti natrag svom projektu/igri nakon što..."
"Baš si se potrudio, ovo moramo imati za uspomenu. Hajmo poslikati tvoj rad prije nego što pospremimo!"
"Wow! Ovo je prekrasno! Hajmo naći super mjesto na koje ćemo ga staviti tako da ga uvijek možemo vidjeti."
"Moramo završiti s igrom za sada, ali hoćeš li ponijeti neku igračku/dio rada sa sobom?"
Roditelji koji su u stanju tolerirati i pregovarati oko pospremanja, šalju mnogo poruka oko osnovnih vještina i ponašanja koje želimo da naša djeca usvoje, poput:
- sposobnosti da budu fleksibilni
- prihvaćanja da stvari neće uvijek ići kako zamislimo
- kompromisa
- poštovanja i zahvalnosti
- poštovati vrijeme i trud
I još jedna od važnijih stvari, takav odgoj pokazuje djeci da ne moramo uvijek imati stvari pod kontrolom. Ne moramo uvijek biti ti koji su najozbiljniji i ne znaju se zabavljati. Možemo i popustiti, biti spontani i opušteni - što je ponekad jako teško za većinu roditelja.