Psihologinja: 'Digitalni autizam' ne postoji kao dijagnoza i pogrešno je dovoditi ekrane i autizam u tako usku vezu
Kada smo prije tek nekoliko dana prenijeli članak o digitalnom autizmu kod djece, u kojem se govori o tome kako prevelika izloženost ekranima dovodi kod djece do pojave nečeg što se zove – digitalni autizam, mnoge je taj članak uistinu uznemirio. Roditelji djece s autizmom reagirali su na članak na sve strane, a stručnjaci koji se bave autizmom dobivali su sa svih strana linkove na taj članak od tih istih roditelja koji su bili ljutiti – s pravom. I svi su govorili isto: ne „igrajte“ se autizmom i ne objavljujte pogrešne informacije, jer to šteti djeci.
Nismo mi bili jedini koji su objavili taj članak, prenijeli su ga gotovo svi portali, a time je šteta bila još veća. Budući da mi ipak nismo stručni po tom pitanju, odlučili smo pružiti priliku nekom tko zna puno više o tom od nas. Magistra psihologinje Maja Bonačić velik dio svoje prakse posvetila je radu s djecom s autizmom, pa je bila prava osoba za to. Osim tog, i do nje su došle ljutite reakcije roditelja, pa smo odlučili ispraviti ovu pogrešku.
Digitalni autizam ne postoji
„To izmišljeni naziv, koji ne postoji kao dijagnoza,“ započela je Maja Bonačić, te pojasnila: „Postoji samo Poremećaj iz spektra autizma (F84). Pogrešno je uopće dovoditi u vezu autizam i ekrane na bilo koji način ili povezivati simptome, jer se preklapaju možda u 10%, ako i toliko. Kao da osobe koje su nespretne jer se uopće ne kreću nazivamo 'kauč cerebralcima'. Grozno zar ne? I prva pomisao bi bila 'ali cerebralna paraliza je ozbiljna dijagnoza'. Da, autizam isto, ali se koristi danas kao uvreda kao pridjev za glupo ponašanje itd.“
To nas, ističe Bonačić, dovodi do puno većeg problema: „Taj naziv je uvreda za osobe koje jesu zaista autistične i članove njihovih obitelji. Tu je još jedna stvar – to implicira da neka djeca imaju simptome autizma jer su im roditelji dopustili da previše gledaju u ekrane, a ne zato jer su autistična.“
Naravno, to nije dobro i logično je da dovodi ne samo do zablude roditelja, nego i ljutnje onih koji žive s time. Dio struke ipak koristi taj naziv, čini se. Je li stvar u različitim strujama, stavovima, je li to jednostavno pogrešno ili što je u pitanju?
„Pretpostavljam da je bila ideja ukazati da prekomjerno izlaganje ekranima dovodi do nezrelosti u razvoju, što je apsolutno točno. Postoje mnoge studije koje pokazuju promjene u strukturi mozga, samo što se to naziva još češće "ekranizmom", što isto nije dijagnoza. To nas dovodi do problema što zapravo ne postoji nikakva dijagnoza, jer se dovoljno ne priča o tim problemima,“ ističe Bonačić i zapravo tako shvaćamo u čemu je problem.
„Da to dijete dođe kod stručnjaka na procjenu bi dobilo vjerojatno dijagnozu temeljem postojećih simptoma u terminima kašnjenja. Ali to opet nikako ne bi bio autizam, diferencijalna dijagnostika je tu vrlo jasna i postoji čitav niz simptoma koje vidimo kod autistične djece/osoba, koja nemaju nikakvih preklapanja s izloženosti ekranima.“
Nazivaju to 'ekranizam', ali...
Iako se, kako je Bonačić spomenula, koristi naziv "ekranizam", još uvijek to ne postoji kao zasebna dijagnoza, a razlog za to leži u činjenici da zapravo postoji premalo studija koje bi to proučavale.
„To se premalo istražuje i općenito se znanstvena zajednica vrlo malo bavi posljedicama prevelike izloženosti ekranima,“ ističe Bonačić. „Naravno, različite posljedice su s obzirom i na dob u kojoj je dijete izloženo je li razvilo ovisnost ili ne. Ovisnost o ekranima je nešto što je prepoznato, postoji u Zagrebu dnevna bolnica za liječenje ovisnosti o internetu i videoigricama.“
Znamo da izloženost ekranima nije dobra, znamo da prekomjerno izlaganje djece ekranima dovodi do puno poteškoća, pa imale one dijagnozu ili ne. Pitali smo stoga psihologinju kako zapravo izgleda ta pretjerana izloženost ekranima, odnosno koje simptome roditelji mogu primijetiti.
„Kada pričamo o predškolskom uzrastu, to je svakako nezrelija simbolička igra, teškoće inicijative u smislu samostalnog igranja ili rješavanje svoje dosade. To onda dovodi do generalno teškoća rješavanja bilo kakvih frustracija, emocionalnih teškoća i teškoća samoregulacije, a kasnije do nezrelosti izvršnih funkcija. Kada bi već pričali o mogućem preklapanju s nekom drugom dijagnozom, onda bi to bio prije ADHD u školskoj dobi, odnosno teškoće s pažnjom, inhibicijom i regulacijom (impulzivnost). Pri čemu moram naglasiti da svatko jako individualno reagira na bilo kakav štetan čimbenik iz okoline i nikad nije samo jedan utjecaj odgovoran. Kao i psihološka otpornost na primjer, neće svaka osoba jednako reagirati na neki emocionalno nepovoljan događaj ili događanja. Utjecat će na svakog, ali neće sve osobe na primjer razviti traumu,“ pojasnila je Bonačić.
Kako reagirati i kada
Pa kako onda roditelji moraju reagirati kad primijete ovakve simptome i kada zapravo treba reagirati?
„Dopustite da djeci bude dosadno i pustite ih da sami rješavaju svoju dosadu,“ naglasila je odmah Bonačić ono o čemu često govorimo i na našem portalu, te pojasnila zašto je to važno: „Tako kreće igra, a simbolička igra je važan prediktor kasnije za kreativnost i kapacitet rješavanja problema, ali i dobru pažnju i regulaciju. Postoji jako puno znanstvenih radova o važnosti simboličke igre i što se događa s djecom, a kasnije ljudima kad ju ne razvijaju samostalno. Ali igri treba mjesto i vrijeme.“
Još je jedna važna stvar o kojoj smo također često pisali, a opet – to se tako često ponavlja i roditelji često ne shvaćaju ozbiljnost toga niti opasnosti koje krije.
„Nemojte hraniti djecu pred ekranima, nemojte ih odvikavati od pelena pred ekranima. I da, živimo u digitalnom dobu, ali ekrani su uglavnom samo štetni dok se mozak najaktivnije razvija, jer mozak je najaktivniji dok treba pasivnu, dosadnu i mrtvu stvarnost pretvoriti u nešto aktivno i živo, a ne dok je ta stvarnost već "živa". Tretirajte ekrane kao šećer - kao minimalna doza koja dok je minimalna nikome ne škodi. Problem je kad to postane "glavno jelo".“