Malu djecu, odnosno dojenčad nemoguće je razmaziti. Djeca se rađaju s različitim potrebama koje sama ne mogu zadovoljiti. Odgovarajući na njihove potrebe za hranom, tekućinom, higijenom i dodirom stvaramo osjećaj sigurnosti, povjerenja i privrženosti kod djece. U tom periodu života ne možemo 'prebrzo' ili 'predobro' reagirati na njihove zahtjeve i potrebe, pa tako niti pretjerati u tome, naravno, ukoliko je način na koji to radimo za njihovo dobro. 

Granice djeci pružaju osjećaj sigurnosti

Sigurnost stvaramo i postavljanjem jasnih granica djeci, što postaje sve važnije kako rastu. Pritom djeci treba jasno dati do znanja što je prihvatljivo, a što prelazi u ponašanje koje šteti i djetetu i okolini. Djeca vole granice, iako nam se može činiti da ih često testiraju i pokušavaju ukinuti. Granice im pružaju osjećaj da su odrasle osobe odgovorne i da vladaju situacijom. Kad ih roditelji ne definiraju ili (često) sami ruše granice koje su postavili, djeca mogu postati dezorijentirana i nezadovoljna.

Osobna odgovornost Kako djeci postaviti granice?

Neke granice tu mogu biti postavljane radi sigurnosnih razloga (ne diraj utičnice ili trebaš mi dati ruku kada prelazimo cestu) ili nekih osobnih (ne želim da uzimaš moju odjeću), ali ako u njima nismo dosljedni, ne možemo ni očekivati da će ih djeca poštivati. Danas, kad roditelji imaju sve manje vremena koje mogu kvalitetno provesti sa svojom djecom, postoji i niz novih razloga zašto su skloni djeci pružati i više nego što ona trebaju i traže, te prelaziti vlastite granice.

Zbog osjećaja nelagode ili krivnje koji roditelji mogu imati, nesvjesno i dobronamjerno mogu posezati za brzim rješenjima i kompenzacijama. Ako djetetu uvijek kupite sitnicu koju baš jako želi u tom trenutku, kasnije to može prerasti u ponašanja koje je teško 'obuzdati'. 

Djeca trebaju pažnju i razumijevanje, a ne igračke

Djeca, koliko god bila mala ili velika, prije svega trebaju roditelje da provedu vrijeme s njima i to tako da budu zaista posvećeni onome što rade s djecom. Djeca ne trebaju osmu, dvadeset i treću ili četrdesetu svjetleću igračku, autić ili haljinicu. Niti trebaju niz aktivnosti na koje ih roditelji umorni razvoze nakon posla. Trebaju puno pažnje, razumijevanja i prihvaćanja, nježnih zagrljaja i ispričanih priča. 

roditeljstvo Najveći problem popustljivog odgoja: kad dijete postane šef

Možda razmaženu djecu ne treba gledati kao razmaženu, kako ih volimo etiketirati u parkićima. Ovdje se radi o prezaštićenoj, dezorijentiranoj i nesigurnoj djeci koja i dalje traže pažnju roditelja na načine kojima su je ranije uspjeli privući. Takva ponašanja često ne priliče njihovoj dobi nego su karakteristična za ponašanja ranijih razvojnih faza.

Možda je vrijeme da svojoj djeci počnemo davati pažnju koju zaista trebaju i to kada je trebaju, da ozbiljno doživimo ono što je njima zaista važno, vodeći računa o djetetovim, ali i svojim granicama. Da ih doživimo kao ravnopravne osobe (koliko god bili mali i ovisni) koje znaju što je dobro za njih. To ćemo moći tek kada ih vidimo i osluhnemo sve znakove i poruke koje nam šalju od prvog dana.