Kako prepoznati da je dijete 'kasni progovarač'?
Disfazija je poremećaj govora i jezika gdje je razumijevanje govora i govorno-jezična razvijenost djeteta ispod njegove mentalne i kronološke dobi. Najčešće djeca s razvojnom disfazijom kasne u progovaranju i imaju teškoće u usvajanju materinjeg jezika usprkos činjenici da imaju uredan sluh, posjeduju najmanje prosječne intelektualne sposobnosti, nemaju neurološke ispade i nisu socijalno deprivirana. Razvoj takve djece odvija se uredno u svim ostalim segmentima, osim u segmentu razvoja govora i jezika.
„Late talkers“ ili u slobodnom prijevodu „kasni progovarači“ su ona djeca koja do druge godine nemaju oko 250 riječi u svom vokabularu. Zašto baš 250 riječi? Zato jer ovaj broj riječi u vokabularu djeteta omogućuje razvoj gramatike. Kad se gramatika počne razvijati, razvija se jezik sa svim sastavnicama. Dijete spontano i samostalno otkriva mogućnosti kombiniranja riječi.
Kada je krajnje vrijeme za prve prave riječi?
Nerijetko tada dolazi i do „uopćavanja jezičnih pravila“, pa npr. množina riječi pas postaje „pasovi“. Proći će neko vrijeme dok dijete ne shvati da postoje i iznimke kod jezičnih pravila, ali već i sama činjenica da dijete pokušava samo stvarati kombinacije rečenica sa znanjem koje ima, ukazuje da je dijete na dobrom putu da postane elokventan govornik koji će bez problema moći izraziti svoje želje, emocije i potrebe.
Geste kao oblik izražavanja
U slučaju da dijete od dvije godine nema određen fond riječi koje samostalno kombinira, te ukoliko iskazuje nelagodu u vezi nemogućnosti vokalne komunikacije, dok se u ostalim područjima dijete razvija u skladu s kronološkom dobi, možemo posumnjati na razvojnu disfaziju. Takva djeca često koriste geste kao oblik izražavanja. Skloni su razvijanju gesta što zna sličiti razvoju geste kod djece koja ne čuju. Nemogućnost vokalne komunikacije efikasno nadoknađuju komunikacijom gestama, te tako smanjuju nelagodu u vezi prenošenja vlastitih želja, misli, stavova. Ukoliko imaju podržavajuću okolinu, gotovo ne postoji nešto što oni ne mogu iskomunicirati gestom.
Dijete „kasni progovarač“ i njegovi roditelji najčešće imaju uspješne strategije komuniciranja. To može biti dobro, ali nikako nije dovoljno. Takva djeca se spretno izražavanju u manjim sredinama s poznatim sugovornicima. No, ne smijemo smetnuti s uma da je dijete socijalno biće i da ima potrebu komunicirati sa širom socijalnom sredinom, a ne samo u vlastitoj obitelji.
Osjećaj frustracije i zatvaranje u sebe
Kako se dijete kognitivno i emocionalno razvija, samo shvaća koliko mu je potrebno znanje govora i jezika. Kod “kasnih progovarača“ dolazi do nesklada između onoga što dijete zna ili osjeća i onoga što dijete izražava, pa se može javljati i osjećaj frustracije. Svaki put kada se nađe u situaciji da ga ne razumiju ili da ono ne razumije, dijete „kasni progovarač“ se osjeća loše, frustrirano, nedovoljno sposobno. Frustracija i negativni osjećaji dovode do problema u ponašanju djece s razvojnom disfazijom. Uz sve prije spomenuto, s vremenom se javlja i bijes, a često se takva djeca „zatvaraju“ u sebe pa postaju povučena i tiha, iako im je prirodni instinkt biti dio grupe.
Ukoliko se poteškoća prepozna na vrijeme, te se krene s adekvatnom terapijom, nema razloga da se ne može prevladati ova poteškoća. Time se smanjuju i posljedice za psihološki razvoj djeteta koje mogu biti nesigurnost, loše mišljenje o sebi, agresija...
Ukoliko se sa stimulacijom razvoja govora i jezika počne na vrijeme, u kratkom vremenskom periodu se može postići više. Dijete s manje uloženog napora ostvaruje više. Napredak u terapiji je dodatna motivacija i za dijete, ali i za roditelja, pa je efikasnost pravovremene terapije velika.