Djeca koja odrastaju sa psom su socijalno i emocionalno inteligentnija, tvrdi istraživanje
Djeca iz kućanstva koja imaju pse pokazuju znakove boljeg socijalnog i emocionalnog stanja od djece iz kućanstava koja nemaju psa, sugerira istraživanje objavljeno u časopisu Pediatric Research. Tim stručnjaka s Telethon Kids Instituta i sa Sveučilišta zapadne Australije proučavao je upitnike koje je popunilo više od 16,40 kućanstava s djecom u dobi od dvije do pet godina. Nakon što su razmotrili dob, spol, navike spavanja i razinu obrazovanja roditelja, ispitali su utjecaj pasa na malu djecu.
Autori su analizirali podatke prikupljene između 2015. i 2018. godine u sklopu studije Playce. Roditelji djece u dobi između dvije i pet godina ispunili su upitnik kojim su procjenjivali tjelesnu aktivnost i socijalno-emocionalni razvoj svog djeteta. Od 1.646 kućanstava obuhvaćenih istraživanjem, 686 je imalo psa. Djeca iz kućanstva koja posjeduju pse imali su 23 posto manje vjerojatnosti da će imati poteškoća s izražavanjem i prepoznavanjem osjećaja i socijalnim interakcijama od djece koja su odrastala u obitelji bez psa.
Otkriveno je i da djeca koja odrastaju uz psa imaju 30 posto manje šansi za antisocijalno ponašanje. Autori studije utvrdili su da je 40 posto manja vjerojatnost da će ta djeca imati problema u interakciji s drugom djecom, a 34 posto je vjerojatnije da će se ponašati socijalno inteligentno i pažljivo u igranju s drugom djecom. Također, utvrdili su djeca iz kućanstava koja posjeduju pse rjeđe imaju emocionalne probleme.
Izvanredna profesorica Hayley Christian, autorica istraživanja, smatra da je zanimljivo vidjeti kolika je razlika između djece čija obitelj ima psa u kućanstvu, u odnosu na obitelji koje ga nemaju. "Iako smo očekivali da će vlasništvo nad psima donijeti neke dobrobiti vezane uz ponašanje male djece, iznenadili smo se da je sama prisutnost obiteljskog psa u kućanstvu, povezana s mnogim pozitivnim ponašanjima i osjećajima", rekla je.
Čak je i među kućanstvima u kojima je pas član obitelji postojala razlika između djece, ovisno o tome koliko su djeca bila uključena u brigu o svom ljubimcu. Ona djeca koja su se pridružila svojoj obitelji u šetnjama psa barem jednom tjedno, imala su 36 posto manju vjerojatnost da će imati loš socijalni i emocionalni razvoj u usporedbi s djecom koja su šetala sa svojim obiteljskim psom manje od jednom tjedno.
Nadalje, djeca koja su se igrala sa svojim obiteljskim psom tri ili više puta tjedno imala su 74 posto veću vjerojatnost da će se redovito ponašati pažljivije i brižnije od djece koja su se igrala sa svojim psom manje od tri puta tjedno. Djeca iz domova koji posjeduju pse imali su 23 posto manje vjerojatnosti da će imati poteškoća s osjećajima i socijalnim interakcijama od djece koja nisu posjedovala psa.
Christian je napomenula kako njihova otkrića sugeriraju da "primanje psa u obitelj" može imati koristi za razvoj i dobrobit djece. "Velika povezanost između djece i njihovih kućnih ljubimaca može se odraziti na količinu vremena provedenog u zajedničkoj igri i šetnji, što posljedično može poticati socijalni i emocionalni razvoj djeteta."
Autori upozoravaju da zbog promatračke prirode studije nisu mogli utvrditi točan mehanizam kojim vlasništvo nad psima može koristiti socijalnom i emocionalnom razvoju male djece. Dodaju da bi daljnja istraživanja trebala procijeniti potencijalni utjecaj "imanja" različitih vrsta kućnih ljubimaca ili utjecaj koji privrženost djece prema svojim kućnim ljubimcima može imati na razvoj djeteta tijekom njihovog života.