Moj sin ima 2 godine i dva mjeseca i ide u vrtić. Upisali smo ga jer je on to "tražio" - cijeli dan je htio biti u parku ili igraonici i želi biti samo ondje gdje ima djece. Druželjubiv je, a kao dijete je jako dobar, pametan, napredan, empatičan i veseo. Odgajamo ga po principima prirodnog roditeljstva. Adaptacija je prvi tjedan prošla normalno. Čak je prije samog polaska u vrtić, za vrijeme upisa, sam utrčao u stariju vrtićku grupu i s njima u igri proveo više od sat vremena. Tete su bile oduševljene jer nema problema s odvajanjem. Samo u igraonici bi ostao po dva sata s tetom koju prvi put vidi. Dok se igra i zabavlja, ne zanima ga gdje je i s kim. Međutim, drugi tjedan je sve krenulo krivo i to po noći.

Normalno i s voljom bi odlazio u vrtić, ali kad bi došao u svlačionicu i vidio djecu koja urlaju, počeo je negodovati, nekad čak i u autu na putu u vrtić. Nismo tome pridavali važnost jer bi se ubrzo opustio kad bi u vrtiću zavladali mir i igra. Doma bi navečer zaspao oko 20 sati i za sat vremena bi se već počeo buditi urlajući. Vrištao bi od straha, tresao se, lupao rukicama po zidu i nogama po krevetiću. Od plača bi dobio tikove. Čak kad bih ga uzela u naručje,  još uvijek je dizao ruke u zrak vrišteći i pokušavajući se izvući, sve dok se ne bi razbudio i otvorio oči. To je trajalo više od sedam noći za redom i tri puta sve do jutra! Takav strah nisam nikada osjetila. 

dječji strah Čega se djeca najviše boje? Najčešći strahovi po dobi i kako im pomoći

Pričali smo s ravnateljicom i pedagoginjom koje su nam rekle da je normalno da dijete proživljava stres u snovima jer je danju u dobar i hrabar, pa ga noću sve sustigne i muči. Ali koji stres kad ga ne muči odvajanje i ostajanje s nepoznatima, a tamo bi se trebao igrati i veseliti, što najviše i voli?! Shvatila bih da se to događa djetetu koje danju plače i boji se, pa to noću opet iznova proživljava u snovima. Ne mogu ga više gledati tako uplašenog i traumatiziranog usred noći. Voljela bih napomenuti da smo isključili mogućnost straha noću zbog neke druge situacije tipa strašnog crtića ili grube igre jer to ne prakticiramo i ništa nam nije imalo smisla za povod traumi osim vrtića.

faza u razvoju Vodič kroz sve faze dječjeg straha od odvajanja

Draga mama, po ovome što ste napisali, rekla bih da su u pitanju noćni strahovi. Oni se često javljaju do predškolske dobi. Za njih je karakteristično da se javljaju otprilike sat ili nešto više vremena otkako dijete zaspi. Kada doživljava strahove, ima otvorene oči, ali je zapravo dezorijentirano i ne primjećuje što se zbiva. Često nešto nepovezano govori. Vrišti, vrlo je uzrujano.

Ima li vaše dijete jedan od ovih strahova?

Kod takvih situacija je najvažnije da roditelj ostane stabilan i priseban. Može pokušati dotaknuti dijete, smirenim glasom mu davati do znanja da je uz njega. Nepotrebne su rečenice: Nije ništa strašno. Ili: Ne boj se! Važnije je dati djetetu do znanja: Tu sam, Uz tebe sam. Ili samo pokušati uzeti dijete. Nekad ne možete ništa učiniti. Dijete se trza, koči, baca po krevetu i odguruje vas. Znajte da će to proći. Samo sjedite uz krevetić i pričekajte. Nekad će vam to jedino preostati. Bez obzira što djeca ne pokazuju znakove krize u realnosti, moguće je da to ispoljavaju u snu.

Nemirni snovi Kad vas probudi dječji vrisak: noćne more i noćni strahovi

Moguće je da vrtić uopće nije uzrok tim strahovima u snu.  Moguće je da dolaze sa nekog posve bezazlenog izvora, npr. da mu dijete u parku uzima konstantno omiljenu igračku i baca je na pod. Navela sam to kao primjer koji se možda događa pred očima, a da niste svjesni da to dijete izrazito smeta i prelazi mu njegove granice. Ili ga frustrira dio nekog čak i nježnog crtića. Npr. kako je medo pao u vodu. Ono što pamtim kao majka jest da su nekada i moja djeca imala slične teškoće - to je kao da su sanjala nešto loše, ali ne znaju reći što pa frustrirano plaču. Prošlo je. Sve prođe. Bitno je da ste uz njega. Toplina i ljubav obitelji sve liječe. I tikove i nesanice i ljutnje i agresivnosti... 

Pet najčešćih dječjih strahova