Ima dana kad ti dijete iz vrtića donese po dva, tri, četiri crteža. I onda opet sutra. Pa još doma nacrta koji crtež. I sad to pomnoži s, recimo, 15 (da ne računamo baš sve dane u mjesecu). Pa onda s, otprilike, 10 mjeseci vrtića u godini. Pa dolazi škola, mape i ostalo. Pratiš li nas još uopće što se brojki tiče? Još ako imaš više djece…

Budimo sasvim iskreni i otvoreni – malo je roditelja koji imaju dovoljno mjesta za čuvanje svih likovnih uradaka svoje djece ikad. Neke radove jednostavno moraš baciti.

Kraljica organizacije Čak je i dom kraljice organizacije Marie Kondo neuredan otkad je postala mama po treći put

I sad već vidimo kako su neki roditelji šokirani ovom konstatacijom, smatrajući nas okrutnima. Možda iz dječjeg kuta i jesmo, ali možeš li ti kao roditelji i odrasla osoba odgovorno tvrditi da nećeš bacati dječje crteže nikad, te da ćeš ih sve čuvati? I da imaš mjesta za to?

Naravno, jednom u mjesec, dva, možda ćeš naletjeti na neki crtež koji će te jednostavno oduševiti i koji ćeš poželjeti sačuvati, možda čak i izložiti, ali svi crteži ne mogu ostati sačuvani. Mi odrasli divimo se umjetninama u muzejima. No, divimo im se jer su to rijetka djela, lijepo sačuvana, izdvojena zbog nečeg i – zato što ih vidimo. Možemo se na njih usredotočiti i u njima uživati.

U našim domovima, posebno ako je u njima puno djece, jedva da nađemo mjesta za ono što nam uistinu treba, a kamoli još ono što ćemo pogledati sada, pa opet za jedno… Desetak godina? Ionako ćeš, ako sve to i sačuvaš, pospremiti te „umjetnine“ na dno neke kutije, pa negdje u podrum, pa tu kutiju otvoriti tko zna kad.

Nemoj se bojati baciti crteže svoje djece. Postoje neke druge stvari koje su važnije od samog čina čuvanja svih likovnih uradaka. Evo kako ćeš se osjećati bolje i što će biti najbolje rješenje i za tebe i dijete.

Cijeni proces

Kad ti dijete pokaže ili donese svoj rad, pohvali ga. No, ne samo „Bravo, lijepo je“. Postavi djetetu pitanja o procesu kako je nastalo djelo, pitaj dijete zašto je odabralo određene boje, što ga je nadahnulo za taj crtež. „Jesi li uživala dok si crtala? Je li ti netko pomogao savjetom?“ Kad se usredotočimo na sami proces nastanka rada, pokazujemo da cijenimo kako je on nastao. Tako djeci dajemo do znanja da je u umjetnosti (ali i u životu!) važnije cijelo to putovanje, a ne samo završni „proizvod".

Odredi prostor

Naravno da možeš – i trebaš! – sačuvati dio dječjih crteža, ali moraš ih nekako odabrati. Odredi u kući prostor za kratkotrajnu pohranu umjetnina, te onaj za dugotrajnu. Svaki crtež koji ti dijete donese pregledaj, ispitaj dijete o njemu, divi mu se, raspravljajte o njemu. Nakon tog, 90 posto odlazi – u reciklažu. Da, čak 90 posto. Onih 10 posto možeš izvjesiti na nekom mjestu gdje se crteži mogu lako mijenjati. Na primjer, idealno je razvući uže uz neki od zidova u dječjoj sobi, pa ne njega kvačicama stavljati crteže. Neka vrijedi pravilo – kad novi stigne, jedan odlazi u povijest.

Tek tu i tamo koji crtež može završiti u dugotrajnoj pohrani. To mora biti neki po nečem poseban tebi ili nekom drugom iz obitelji. Čak i ova dugotrajna pohrana zahtijeva povremenu reviziju. Svako toliko pregledaj ponovno crteže i provjeri jesu li ti svi i dalje dragi. Ako su neki crteži izgubili sentimentalnu vrijednost – reciklaža. Ako se ne možeš sjetiti zašto čuvaš neki crtež – vrijeme je da ga se riješiš.

Budi primjer za – puštanje

Toliko se posljednjih godina svi borimo s prekrcanim domovima da je to postao sasvim uobičajen problem. Moramo naučiti rješavati se stvari, moramo naučiti pustiti stvari i odvojiti se od njih. Crteži nisu ništa drukčiji. Nemoj od djece skrivati da ćeš reciklirati crteže. Možda će im na početku biti teško, ali objasni im što se i kako događa, objasni da nekad neke stvari moramo pustiti da nastave svoj životni put… Ili kako god misliš da bi to tvoja djeca najbolje prihvatila i shvatila. Budi primjer za uklanjanje stvari koje nam ne trebaju. Stari crteži moraju ustupiti mjesto novima, samo tako je ispravno.

Daj djetetu do znanja da si svjesna koliko je truda uloženo u crtež, da se diviš upornosti, trudu, veselju. A onda pokaži da je u redu to zadržati u sebi i papir reciklirati, te tako načiniti mjesta za neka nova iskustva… Važno je pustiti, jer u procesu rastemo, ne uz konačni rezultat.

Ponašaj se kao curica?! Djevojčice moramo učiti da budu odvažne, kažu što misle, a ne da budu tihe i fine