Svaki roditelj zna onaj trenutak: dijete „ne čuje” da treba obuti cipele, ali čuje kada se otvara kutija s keksima i stvori se iste sekunde. Nije slučajno,  riječ je o onome što dječji psiholozi zovu 'jaz između kompetencije i performansa'. To je izraz koji dječji psiholozi koriste za ono što roditelji već znaju: djeca znaju puno više nego što pokazuju. I to rade s razlogom. Ponekad testiraju granice, ponekad žele ostati u igri, a ponekad samo žele vidjeti koliko daleko mogu gurati prije nego što “pukneš”, piše Parent from Heart.

U nastavku donosimo 9 stvari koje mališani već razumiju, ali se prave da ne, i kako im možeš pametno, ali nježno, doskočiti.

1. Uzrok i posljedica (ili: “Ako nešto bacim, netko će to pokupiti”)

Djeca su mali znanstvenici. Još prije druge godine testiraju što se događa kad nešto bace, pritisnu, proliju. Psihologinja Alison Gopnik otkrila je da djeca već s 18 mjeseci koriste “mini-eksperimente” kako bi otkrila kako svijet funkcionira.

Zašto glume da ne razumiju?
Zato što žele vidjeti što će se dogoditi. A mamin izraz lica kad se prolije sok? Bonus eksperiment!

Probaj ovako: Umjesto da se naljutiš, preusmjeri: “Vidim da testiraš kako stvari padaju. Hajmo to radije s mekanim igračkama u košaru!”

Samo realno 5 stvari koje ne trebaš očekivati od svog dvogodišnjeg djeteta

2. Pravednost

Istraživanja pokazuju da djeca već s 15 mjeseci primjećuju kad netko dobije više. Ali to ne znači da će automatski podijeliti zadnji keks s bratom.

Zašto?
Jer iako razumiju pojam “pravedno”, impuls da zadrže nešto za sebe (“Moje!”) je još uvijek jači.

Probaj ovako: Reci naglas: “Jedan za tebe, jedan za mene” i pokazuj primjerom. Dijeljenje se ne uči jednom nego stalno.

3. Upute – da, znaju ih!  Ali nekad im se jednostavno ne da

Već s godinu i pol djeca razumiju jednostavne rečenice. No, ako u tom trenu slažu super važnu kulu od kocaka, obuvanje cipela može pričekati.

Zašto “ne čuju”?
• Žele zadržati kontrolu
• Igra im je važnija
• Žele vidjeti koliko puta ćete ponoviti

Probaj ovako: Spusti se na razinu očiju, izreci uputu jasno i ponudi izbor: “Cipele sada ili nakon još jedne kocke?” Dosljednost se brzo isplati.

4. Emocije u prostoriji i te kako ih osjećaju

Djeca mogu “osjetiti” emocije puno prije nego ih znaju imenovati. Znaju kad si tužna, ljuta ili nervozna, ali će se ponekad praviti da to ne primjećuju, pogotovo nakon vlastitog tantruma.

Zašto?
Ponekad im je to previše pa se distanciraju. Ipak, itekako prate što se događa oko njih.

Probaj ovako: Imenuj svoje emocije (“Ljut/a sam jer se sok prolio”) bez optuživanja. Tako im pokazuješ kako se osjećaji prepoznaju i izražavaju.

5. Rutine - nisu zaboravili, nego pregovaraju

Kupanje, pidžama, priča, krevet... Oni to znaju. Ali svaki put pokušaju “pregovarati”.

Zašto?
Zato što rutina pruža sigurnost, ali odbijanje im daje osjećaj kontrole.

Probaj ovako: Uključi ih: “Koju pidžamu želiš?” ili “Hoćeš li birati knjigu za večeras?” Tako dobivaju dojam da sudjeluju i surađuju rado.

hit do hita Pjesme iz 90-ih koje savršeno opisuju život s dvogodišnjacima i trogodišnjacima

6. Tvoja pažnja – znaju kad si ozbiljna

Djeca brzo nauče koje situacije zahtijevaju pažnju: ton glasa, kontakt očima, dodir. No često te “ne čuju” kad im to ne paše.

Probaj ovako: Dotakni ih lagano, pogledaj u oči, izreci uputu jednom pa im pomozi da je ispune. Kad znaju da nećeš pet puta ponavljati, više slušaju.

7. Dijeljenje i “Moje!” – znaju razliku, ali osjećaji su jaki

Znaju da se dijeli. Ali kad je riječ o najdražoj igrački, sve zaborave.

Probaj ovako: Ako možeš, osiguraj više istih stvari (npr. bojica), rotiraj igračke i verbaliziraj njihove osjećaje: “Brine te da nećeš više doći na red. Hajmo smisliti kako da svi igraju.”

8. Razumiju jezik, samo nekad šute

Mnogi mališani znaju puno više nego što govore. Nekad iz srama, a nekad zato što im odgovara biti “tihi promatrač”.

Probaj ovako: Igrajte se, pjevajte, pričajte lutkicama. Pohvali kad pokušaju i ne ispravljaj svaku riječ. Važno je da se osjećaju sigurno dok se izražavaju.

9. Moć “ne!” – prvi oblik samostalnosti

“Neću!” često nije prkos, nego prvi oblik postavljanja granica.

Probaj ovako: Umjesto borbe, prepoznaj osjećaj: “Ne želiš grašak sada.” Pa ponudi izbor: “Hoćeš li onda krumpir ili mrkvu?” Tako učiš dijete da može reći ne ali i kako se komunicira s poštovanjem.

Nisu te zaboravili poslušati – samo uče tko su

Dvogodišnjaci nisu “teški”, oni su pametni, znatiželjni i u velikom razvoju. Iza svakog “ne čujem te” često stoji dijete koje testira granice, želi razumjeti svijet ili traži malo više kontrole.

Kad ih gledamo kroz tu prizmu, više ne vidimo tvrdoglavost nego priliku za povezivanje, učenje i zajednički rast.

strašna druga Ovaj dnevnik dvogodišnjaka trebao bi pročitati svaki roditelj