'Odjednom sam izgubila sina i mogućnost ikada više roditi'
Samo roditelji koji su prošli gubitak djeteta znaju koliko im je teško, a mame koje su prošle takvu bol odlučile su pomoći i osnovati udrugu "Centar za majke anđela". Njihov cilj je podržati žene koje su preživjele gubitak djeteta, bilo da se radi o gubitku bebe tijekom trudnoće, na porodu ili kasnije, u bilo kojem razdoblju života te podijeliti svoje priče kako bi pomogle drugima. Mama K. podijelila je s Klokanicom svoju bol i priču koju vam donosimo u cijelosti.
Velika radost i strah za budućnost
Prije nego sam završila u bolnici na čuvanju trudnoće, imala sam tešku situaciju na poslu. Nakon privatizacije bivše firme, gdje sam vodila kontroling pet godina, došli su razno-razni konzultanti i doživjela sam prvi put pravi mobing. Nije bio problem u pritisku, uvijek sam voljela raditi, već se radilo o neljudskom pristupu i situaciji u kojoj se jednostavno nisam snašla. Nakon par mjeseci te agonije sam saznala da sam trudna.
Velika radost zbog bebe se miješala s depresijom zbog nestabilnosti na poslu i straha za našu budućnost. Tako su krenule i komplikacije u trudnoći, odnosno krvarenja. Nakon dva mjeseca čuvanja trudnoće u Petrovoj bolnici i puno nadanja, uslijed hitnog carskog reza zbog obilnog krvarenja, koja su se ponavljala cijelo vrijeme tijekom ležanja, ali ovaj puta se nije zaustavilo, rodio se moj sinčić tri mjeseca prerano. Ujedno sam skoro i sama umrla pa su mi doktori, kako bi mi spasili život kada su vidjeli da odlazim, odstranili maternicu. Tako da sam odjednom izgubila sina i mogućnost ikada više roditi bebu.
Svoju bebu nisam uspjela ni vidjeti
Ležala sam u intenzivnoj neko vrijeme i dobivala transfuziju pa infuziju. Kada su mi prenijeli što se dogodilo, bila sam u potpunom šoku. I onda, umjesto da su mi ponudili psihološku pomoć ili bilo kakvu utjehu, su me smjestili u veliku bolničku sobu u rodilištu s drugim ženama koje su rodile carskim rezom. Gledala sam kako njima dovode njihove bebice na dojenje, dok su mene pedijatri dolazili obavještavati kako moja beba umire. Molila sam da mi ništa ne govore, molila sam ih i plakala, no nije bilo razumijevanja. Molila sam i da me premjeste, da ću poludjeti od tuge u toj sobi. Nisam mogla fizički nikuda sama, nisam mogla stati na noge.
Beba je bila u intenzivnoj. Nisam ga uspjela ni vidjeti. Muž je provodio vrijeme s njim koliko su mu dopuštali, no nitko se nije sjetio mene odvesti da ga bar jednom vidim i dotaknem. Možda je i bolje tako. Možda bih zaista poludjela od boli da sam ga vidjela. Muž je napravio kratku snimku kako bi mi ga pokazao kada sam bila malo bolje i bila to u stanju. Kasnije sam se premjestila u privatni apartman bolnice da budem sama. Nakon sedam dana su me otpustili iz bolnice i tada smo organizirali posljednji ispraćaj naše bebe na krematoriju.
'Nakon bolnih trudova, stavili su mi na prsa prekrasnu, ali beživotnu bebu'
Imamo svoju djevojčicu, a postali smo i ponosni udomitelji
Najveći gubitak koji možete doživjeti donio je drugačije poglede na život. Shvaćam koliko je dobro ispuniti vrijeme pružanjem pomoći drugima. Tako sam polako stala na noge u svakom pogledu i sada uspješno vodim svoju firmu i Centar za majke anđela, udrugu koju sam osnovala kao pomoć ženama koje se nađu u istoj situaciji. Uz to, volontiram koliko stignem.
I dalje ima jako teških noći kada samo plačem, no ima puno toga na čemu sam zahvalna i sretna. Prvenstveno što sam živa i što imam svoju obitelj. Imala sam sreću da sam prije gubitka, dobila svoju djevojčicu koja sad već navršava šest godina. Isto tako smo muž i ja dvije godine nakon gubitka pokrenuli postupke za posvajanje ili udomljenje djeteta i prije dva mjeseca postali ponosni udomitelji malene djevojčice, koja će uskoro proslaviti svoj drugi rođendan.
K.
Pročitajte iskustvo mame Tihane Kunštek: 'Pisanje mi pomaže da prihvatim gubitak djeteta'