Roditelji koji su pretjerano posvećeni djeci ne čine im time dobro – potvrdila je to i znanost

Unsplash
Roditelji koji svojoj djeci žele osigurati sve moguće prednosti, troše više vremena i novca na djecu, misleći da čine najbolje za njih. No, znanost otkriva (ili potvrđuje?) da je bolje odstupiti i pronaći ravnotežu.
Vidi originalni članak

Roditelji helikopteri, roditelji kosilice, roditelji tigrovi… Sve su to često pomalo pogrdni nazivi za mame i tate koji smatraju da, kako bi odgojili uspješno dijete, moraju biti neumorni i služiti svrsi poput nekih roditeljskih strojeva. Štoviše, jedna je studija provedena na Sveučilištu Cornell pokazala da većina roditelja smatra da je izrazita angažiranost najbolja metoda odgoja djece. Ulaganje svih resursa u djecu postalo je, čini se, vrlo česta kulturološka praksa.

DJECA GUBE MOTIVACIJU Helikopter roditeljstvo: Pretjerana briga i kontrola dijete čini bespomoćnim

No, vrijeme je da se zapitamo funkcionira li to onako kako bismo željeli. Ako pitate znanstvenike vjerojatno će vam reći - ne.

Iako helikopter roditelji i roditelji kosilice najčešće svoje motore najsnažnije pokreću tijekom kasne adolescencije i rane odrasle dobi svoje djece, intenzivno roditeljstvo može započeti u djetetovom djetinjstvu. Roditelji koji stvarno žele da dijete ostvari određenu prednost pred drugima često će tjerati svoje dijete da požuri i ranije od drugih dostigne određene razvojne prekretnice. Ali problem je u tome što rano postizanje neke prekretnice zapravo i ne doprinosi poboljšanju djetetovih rezultata.

Što to točno znači?

Poticanje djece na rani razvoj zapravo bi moglo biti štetno. Znaju to oni malo opušteniji roditelji, a dokazala je to i studija provedena na Sveučilištu Leigh. Tamo su pokušavali shvatiti što roditelji rade, a da je važno kako bi djeca ostvarila sigurnu privrženost do godine dana. Pokazalo se da kada beba nekog stvarno treba i plače, ako odgovorite na taj poziv u barem 50 posto slučajeva, beba će ostvariti povezanost.

Dakle, roditelj ne mora odgovoriti na svaki bebin poziv, čak niti na 70 ili 80 posto poziva. Dovoljno je odgovoriti na polovicu i beba će osjetiti povezanost s roditeljem. Stručnjaci to nazivaju „dovoljno dobro“ roditeljstvo. Prednost toga je, kažu, to što omogućuje roditeljima da se ponašaju manje mehanički, smanjujući razinu stresa, a istovremeno štiteći djecu od nelagode.

No, to nije cijela priča. Jedna je stvar odgovoriti na djetetov poziv, ali važno je i dopustiti mu da samostalno istražuje. Kad beba nije u nevolji, kada uči o tome kako svijet funkcionira i istražuje, roditeljski posao je ne prekidati bebu i ne tjerati je na plač. Kad beba zaplače dok istražuje i odmah se odgovori na njen plač, to aktivira njezinu privrženost, ali i prekida njeno istraživanje. Aktivira se sustav povezanosti, a istraživanje prestaje... To stvara nesigurnost. A nesigurna privrženost može kao rezultat imati dijete koje postaje emocionalno distancirano i nepovjerljivo ili koje može imati problema u izgradnji odnosa.

Cijela poanta sigurne privrženosti je da beba treba skrbnika, te da je on tu, ali da ostatak vremena bi joj trebalo biti dopušteno da slobodno uči kako svijet funkcionira. Beba zapravo može postati nesigurna ako su roditelji previše usredotočeni na to da budu najbolji mogući roditelji, pa na primjer „tjeraju“ bebu da se okreće s trbuha na leđa i obrnuto, u nadi da pomažu, sve dok beba ne zaplače.

Anksioznost je rezultat

No, osim ovog, jedna je studija pokazala da anksiozni poremećaji kod male djece mogu biti povezani s majčinom anksioznošću ili pretjeranom majčinom uključenošću. Stručnjaci su pratili 200 djece u osnovnoškolske dobi i otkrili da je vjerojatnost da će djeca imati dijagnosticiranu anksioznost veća ako su njihove mame pozitivno odgovorile na anketna pitanja poput "Ja odlučujem s kim će se moje dijete igrati" ili "Ja oblačim svoje dijete čak i ako on/ona može sam.”

Sve u svemu, pretjerana uključenost ukazivala je na veću mogućnost pojave anksioznosti kod djece u dobi od 9 godina. Zanimljivo je da su ovakvi rezultati bili znatnije vidljivi kad se radilo o pretjeranoj uključenosti u djetetov život, nego kod negativnog roditeljstva.

Novija istraživanja sugeriraju da pretjerana uključenost roditelja i dalje utječe na djecu čak i nakon što završe srednju školu i odu na fakultet. To je vrijeme kada su se, tradicionalno, djeca odvajala od roditelja i nalazila svojevrsnu slobodu. No, pretjerano uključeni roditelji ostaju uključeni čak i kad djeca počnu s visokim obrazovanjem.

Činjenica je da je roditeljstvo dovoljno stresno. Ali kada roditelji preuzmu terete - bilo socijalne ili obrazovne – od djece, ta djeca ne uče ključne vještine suočavanja i organizacijske vještine potrebne da postanu funkcionalne odrasle osobe.

Nije lako Kad roditelji imaju potpuno različite stilove roditeljstva – je li se moguće uskladiti?

Posjeti missMAMA