Čini nam se da anksioznost nije postojala kad smo mi, današnji roditelji, bili djeca. Za riječ anksioznost rijetko tko je znao i među odraslima, a djeca o tom nisu imala pojma. No, stvari se mijenjaju i posljednjih se godina sve više govori i skreće pažnja na anksioznost kod djece, a nedavna analiza pokazuje da je čak 20,5 % mladih diljem svijeta – anksiozno.

istraživanje Koji tip roditelja odgaja anksioznu djecu? Evo što kaže istraživanje

Nije lako ustanoviti uzrok, izvor ili kako god to zvali i često je anksioznost kod djece posljedica brojnih čimbenika, ali ono što znamo je da mi kao roditelji trebamo učiniti sve da smanjimo izloženost djece onom što ih čini anksioznima. Čak i ako to ne činimo namjerno, neka uobičajena ponašanja i komentari mogu učiniti da se djeca osjećaju tjeskobno.

Evo kako roditelji mogu poticati anksioznost kod djece.

Poticanje izbjegavanja nelagode

Anksioznost nije ugodna, pa će dijete ciljano izbjegavati ono što mu izaziva nelagodu. Iako to na početku može biti nešto neprimjetno, s vremenom se može povećati broj stvari koje izbjegava. Na primjer, ako je dijete tjeskobno zbog odlaska u školu, može pokušati izbjegavati određeni put do škole. No, ako promijeni put, shvatit će da s vremenom ipak dođe u školu, te da anksioznost i dalje postoji. Možda tada zamoli mamu ili tatu da ga odveze do škole. Ovakvo izbjegavanje stvara više tjeskobe i može uništiti djetetovo samopouzdanje.

Iako će mnogi roditelji pokušati pomoći djetetu, nenamjerno će poticati anksioznost kod djeteta pokušajima izbjegavanja onog što djetetu izaziva anksioznost. Umjesto toga, roditelji bi se trebali usredotočiti na njegovanje otpornosti, te ohrabriti djecu da se suoče sa svojim strahovima uz njihovu podršku. Cilj nije ukloniti svu nelagodu i nevolju, već postići ravnotežu empatije, potvrde i podrške uz poticaje i ohrabrenja.

Odbijanje suočavanja s vlastitom anksioznošću

Naša su djeca prilično usklađena s onim što se događa s nama, roditeljima ili skrbnicima. Oni prate sve što se događa i kako funkcioniramo. Ako se i sami borimo s anksioznošću, moramo paziti kako upravljamo stresom, te dati primjer vještina i strategija suočavanja s anksioznošću. Najprije se moraš pozabaviti sobom, da se možeš posvetiti djetetu. Ako ne kontroliramo svoju anksioznost, izlažemo djecu tome, te ih nenamjerno učimo da se nekih situacija treba bojati.

U redu je razgovarati s djecom o svojoj anksioznosti, a ako dijete osjeća anksioznost, možda će mu biti korisno znati da nije samo i da razumijete kroz što prolazi. Jedna od najvažnijih stvari koje kao roditelj možemo učiniti jest pomoći svom djetetu da usvoji određene vještine koje mu pomažu u suočavanju s tjeskobom.

Izbjegavanje razgovora o osjećajima

Razgovor o osjećajima može biti neugodan, posebno kada se pojave teške emocije, ali ključno je poticati dijete na te razgovore. Normalno je da se dijete nekad osjeća zabrinuto, tjeskobno ili nervozno. Roditelj mora biti tu da da ime tom osjećaju koji dijete možda ne razumije, te potvrditi taj osjećaj. Na primjer: „Čini mi se da si nervozna jer ne želiš ući u školu. Razumijem. Neki se ljudi tako osjećaju i treba im malo vremena.“ Važno je dati do znanja da si tu, biti podrška i ohrabrenje, pa da zajedno smislite rješenje.

Pretjerani oprez

Kad smo pretjerano oprezni, često izazivamo tjeskobu kod djece. Ako im stalno govorimo da budu oprezni, stalno ih upozoravamo na opasnost. Zbog stalnog upozoravanja, dijete može oklijevati napraviti nešto na što upozoravamo. Umjesto toga, usredotoči se na to da pomogneš djetetu da shvati zašto je nešto opasno.

Ako se radi o tinejdžeru, nema smisla govoriti strašne poruke poput 'Dobit ćeš rak od pušenje, ubit će te!'. Puno je bolje reći 'Pušenje je povezano s mnogim zdravstvenim problemima. Tvoja baka je umrla od raka povezanog s pušenjem. Volim te i želim da budeš zdrav – molim te, nemoj početi pušiti.'

Pohvaljivanje rezultata umjesto truda

Mnoga djeca osjećaju se anksiozno jer smatraju da su roditelji razočarani ako nisu apsolutno najbolji u gotovo svemu. Trebamo pohvaliti djecu i potvrditi im da su dobri u područjima u kojima uistinu jesu, ali je daleko najvažnije pohvaliti trud i podsjetiti dijete da je dobro, voljeno i važno bez obzira na sve.

Istraživanja su pokazala prednosti fokusiranja na trud, a ne na rezultat. Tako se uklanja štetni pritisak i pomaže djeci da znaju da budu dovoljno dobra, čak i ako ne briljiraju u svemu. Važno je hvaliti trud koji je dijete uložilo.

Postavljanje sugestivnih pitanja

Postavljanje takvih pitanja može djecu učiniti tjeskobnima. Ako govoriš 'Jesi li nervozan jer nitko od tvojih najboljih prijatelja neće biti u kampu?', time impliciraš da bi dijete trebalo biti nervozno. Odupri se porivu da verbaliziraš sve stvari za koje misliš da bi mogle dijete učiniti tjeskobnnim, jer će to pogoršati negativne emocije ili stvoriti nove brige koje djetetu prije nisu ni pale na pamet.

Dobar primjer je: „Znam da ćeš prvi tjedan kampa u srpnju ići sam. Što misliš, što možemo ti ili ja učiniti da ti to bude zabavnije?“

Autoritarni pristup roditeljstvu

Autoritarni stil roditeljstva obično uzrokuje tjeskobu. To se događa kada u domu postoji previše krutih pravila. Kazne poput vikanja, pljeskanja i kažnjavanja su glavne strategije za ispravljanje ponašanja. Djeca u domovima s autoritarnim roditeljima često se osjećaju nesigurno jer njihovi skrbnici pretjerano reagiraju na njihove pogreške i previše ih ispravljaju.

Djeca koja odrastaju u tim domovima mogu lako postati perfekcionisti kako bi učinila svoje roditelje ponosnima, izbjegla kaznu i imala ulogu 'dobrog djeteta'.

Slanje dvosmislenih poruka

Roditelji prenose ideje svojoj djeci kroz ono što govore i rade. Treba pokušati slati što manje dvosmislenih i dvoznačnih poruka, jer to može potaknuti osjećaj nesigurnosti i tjeskobe. Na primjer, kažeš djetetu da želiš da stvarno uživa u vremenu provedenom kao dijete, a onda ga odmah pitaš je li naučilo Prirodu za sutra. I još kažeš „Stvarno moraš naučiti, rok se bliži, ovo ti je zadnja prilika.“ Ne, ne mora biti – sve ili ništa. Bolje je reći nešto ovakvo: „Bliži se završni test i to ti sad mora biti najvažnije. Možemo pokušati naći ravnotežu tvog slobodnog vremena i učenja.

Pionirka slobodnog roditeljstva „Gubitak samostalnosti čini djecu anksioznom. Ona trebaju iskustva,“ smatra stručnjakinja