Već duže od pola godine slušamo kako ona jedva čeka krenuti u školu. Veseli se ekipi, veseli se učenju, veseli se užinama, veseli se učiteljicama – veseli se odrastanju. Jer ona već dugo voli i želi biti odrasla, često čak i previše. Već u lipnju joj je bilo dosta vrtića, dosta malaca koji je zezaju, dosta bebastih stvari. Tako je govorila, pa smo se i ranije nego što sam mislila pozdravili s vrtićem. Gotovo da je brojala dane do škole, ovog dugog ljeta.

Nekad treba stisnuti zube Djeca više uopće ne znaju stisnuti zube i pretrpjeti, a za to smo krivi mi roditelji

A onda je tako nekako krajem kolovoza počela cendrati. Da, baš cendrati. Plakati zbog svake sitnice, cendrati, zvati me da dođem riješiti ovo ili ono, da joj je ovo ili ono, suze su svako malo lile niz obraze. A ona baš nije takvo dijete. Kad je jedno popodne na moru zaplakala zbog nekog skroz bebastog crtića i u kojem je taj neki zeko izgubio plišanca, a ona počela zapomagati kako su njeni plišanci doma i kako se boji za njih… tad mi je sinulo. Pitala sam je imaju li te suzice mooožda kakve veze sa školom… I tek su tad krenule suze. Ona se boji kako će ona sve to, kako će učiti, kako će sjediti u klupi, kako će zadaće… Boji se da će joj se netko smijati jer još ima plišance.

Srećom, znala sam u kom grmu leži zec i zašto suze liju njene oči. Prošli smo slično prije tri godine, i to taman nakon lockdowna i dramatičnog liječenja slomljene čeljusti. E to je bilo opako. A cijelo to ljeto nije niti jednom riječju, nikad, spomenuo školu. Potisnula sam sve. Ali znala sam i tad što me čeka, zato što mi je prijateljica već ranije pričala kako su ljeto prije škole umalo svi izludjeli jer je starija kći zamislila da će svi oni umrijeti. I svaku je večer slijedio razgovor – objašnjavanje da neće svi umrijeti.

E, pa ako ste tek sad povezali zašto se vaš anđeo ovo ljeto pretvorio u malog demona – žao mi je što to nisam ranije podijelila. Zato što odrastanje boli. Zato plaču za plišancima, zato odbijaju spomenuti riječ „škola“, zato misle da će svi jednostavno umrijeti. Jedan mali smak svijeta se događa u njihovom malom, sigurnom, vrtićkom svemiru. I mogu imati desetoro braće i sestara koji već idu u školu ili biti prvi školarac u obitelji, isto je. Baš kao kad ti svi pričaju kako je njima bilo na porodu – tko kaže da će tebi biti išta slično?

Znam, da, nakon par dana sjedenja u školskim klupama, neće biti suza zbog plišanaca, normalno se spominje škola i nitko ne umire. Ali treba i to doživjeti i preživjeti. Nisam neki stručnjak, osim možda za pisanu riječ, nemam nikakvu titulu koja uključuje djecu, osim „mama“, ali možda, samo možda imam koju pametnu za ovaj prvi tjedan. Pa evo ih.

Imaj na umu da im je u glavi kaos.

Sjeti se prvog dana svog novog posla u potpuno novoj sredini. Sjediš na svom mjestu, a uopće ne osjećaš da je tvoje. Oko tebe su kolege, a nemaš pojma tko su. Moraš dvaput promisliti gdje je wc. Kad ustaneš, imaš osjećaj da svi bulje u tebe. Trebaš, kao, nešto raditi, a niti znaš točno što, niti znaš baš kako, niti možeš misliti na išta osim na to da to nije tvoje mjesto, niti tvoj stolac, niti tvoji ljudi. I znojiš se dok se vrpoljiš na stolcu i čekaš da dan prođe.

A, pazi, ti si odrasla osoba. Koja sad tom malom stvorenju koje obožavaš mora reći da – napravi svoj posao u istim takvim uvjetima. Nemoj. Podijeli s njim ili njom upravo to da je i u tvojoj glavi nekad kaos, iznesi im činjenicu da je to, pazi sad, potpuno normalno. Jer oni to ne znaju i misle da je samo njima tako. Znaš, baš kao što se tebi činilo da svi gledaju u tebe kad kuhaš svoju prvu kavu na novom poslu… Lakše je kad znaš da nisi jedini.

Ne davi zadaćama i obvezama i učiteljicama.

Onaj prvi dan, pa i prvi tjedan na poslu, sjeti se, je li bilo fora slušati o strašnom i zahtjevnom projektu koji će ti oduzeti više od 8 sati dnevno, a počinje za par mjeseci? Naravno da ne. Došlo ti je da daš otkaz. Napravit će sve zadaće kad za to dođe vrijeme, pročitati sve lektire kad bude trebalo, ili dobiti minus ili jedan – kog briga. To će sve ionako doći. Pusti im taj prvi tjedan da barem utisnu svoju guzu u nove stolce.

Ugađaj im.

Onaj prvi dan nakon posla, je li pasao onaj sladoled? Ili onaj gin tonic kod kuće? Je li gablec taj prvi tjedan uključivao omiljenu čokoladu ili XXL čips? Kad nam je teško, pokušamo si barem malo ugoditi, da pojedemo, popijemo, napravimo nešto sebi za dušu. I kao da taj čips liječi stres, skida uroke, opušta mišiće, čini čuda za pamćenje.

Nakon škole skrenite nenadano do slastičarnice, doma ispeci palačinke, u užinu kao bonus sakrij gumene bombone, pusti jedan crtić više, napravi pizzu za ručak. Kad već ne mogu trgnuti jednu ljutu ili pijuckati gin tonic.

Oprosti im popodnevne ispade i divljanje.

Vrtić je bio igra, škola je mjesto gdje su svi strogi i ozbiljni. Učiteljica dijeli te vaaaaažne ocjene o kojima puno tog ovisi. Moraš sjediti u klupi – ili… Moraš se lijepo ponašati – ili... Moraš pokazati da sve znaš, jer će svi misliti da si glup(a). Nema trčanja. Nema vikanja. Svaka ružna riječ ili ponašanje – minus u dnevnik.

Zamisli ih kako sjede u tim svojim klupama, očiju kao srne, ne znaju kako se smiju pomaknuti, ne znaju što i kad smiju reći, ne znaju hoće li sad netko viknuti na njih ili im „spičiti“ jedinicu, samo sjede tamo i gutaju knedle. I onda dođu doma i nastane raspad sistema. Sve one knedle se pretvore u suze ili dobiju poriv trčati uokolo goli i vrištati ili im dođe da preokrenu svoju sobu naopako – jer mogu. Jer im nitko neće dati jedinicu zbog tog. Osim što će mama ili tata vikati, pa će se svađati, pa…

Nemoj vikati. Dobro, osim ako stvarno ne preokrenu sobu naopako. Sjeti se da je to zbog one skuliranosti i pristojnosti u školi. Sad kad su tu, među svojima, moraju to nekako „proraditi“. Nekako izbaciti iz sebe. I dobro znaš da je tako, svi smo bili tamo…

Pitaj sve. Grli kad treba, smij se kad treba.

Da, opet onaj novi posao. Znaš kakav je ured? Ajme, koliko nas je. A kolegica nosi najviše moguće štikle! Kava je prilično grozna, a nema ni frižidera. A wc je vrhunski! A tek atmosfera…

I oni imaju jednako toliko, ako ne i dvostruko više dojmova za prenijeti ti. Sjedni i slušaj. Ali onako da stvarno čuješ. Zapamti imena djece, pitaj tko im je najdraži, upozori ako pretjeraju u, khm, opisivanju, pažljivo zamisli kad ti opiše gdje sjedi, s kim, pogledaj pisanku i prva slova. Pohvali, grli, iznenadi se, umri od smijeha, namršti se. Znaš ono kad dolaziš doma s novog posla i želiš sve, sve ispričati?

Kaže ona izreka: I ovo će proći. Hoće, naravno, sve prolazi. Ili, kako to u roditeljskom svijetu volimo reći - to je samo faza. I onaj posao koji ti je kasnije možda bilo najbolji ikad, na početku je, možda, izgledao zastrašujuće. I njima će biti najbolje ikad, ali to ne znači da im prvi dani nisu, pa, totalni kaos u glavama. Mali smak njihova svijeta. 

I kad svi skupa doživimo taj mali smak svijeta, najvažnije je da ne zapjevamo kako dududu nema nam pomoći, nego odemo na sladoled ili popijemo gin tonic. Jedno od tog. Jer od kolijevke, pa do groba... 

Gdje je granica Jesam li loša mama zbog toga što se ne hvalim svojom djecom dovoljno – ili dobra?