Mama: 'Moj sin ima autizam. Molim vas, prestanite mi postavljati jedno te isto pitanje'
Autizam. To je riječ koja će kod mnogih izazvati nelagodu, kod nekih čak i strah, kod drugih će se javiti sažaljenje… Upravo autizam često izaziva vrlo različite reakcije i osjećaje kod ljudi koji ne znaju zapravo točno o čemu se radi. Istina, znaju o čemu se radi, barem okvirno, ali činjenica je da ljudi koji se ne bave profesionalno autizmom i osobe koje žive s autizmom jedine mogu bolje poznavati o čemu se radi i što sve autizam podrazumijeva.
No, to ti ne daje pravo da se ponašaš tako da na bilo koji način vrijeđaš, omalovažavaš ili obezvrjeđuješ osobu koja ima autizam ili osobe u njezinoj blizini. A upravo to mnogi čine – ne razmišljajući. Znanje koje imamo o autizmu najčešće potječe iz filmova i serija, pa tako često svi na umu imamo Sheldona (novije generacije) ili Kišnog čovjeka (one malo starije generacije).
Upravo je zato Jennifer Jay Palumbo, novinarka i spisateljica, a kao prvo mama djeteta s autizmom, napisala na portalu Today.com vrlo osobni članak na ovu temu. Zato što joj je prekipjelo, i to s pravom, a sigurni smo da će se mnogi roditelji autistične djece pronaći u njenom iskustvu.
„Kada kažem ljudima da je moj 12-godišnji sin Michael autističan, obično postoje dvije vrste odgovora. Prvo, svi najednom imaju 'tužne oči' - znate, pogled koji vam ljudi upućuju kao da ste upravo najavili nacionalnu tragediju“, započela je svoju priču Jennifer Jay Palumbo, te iznijela ono što ju najviše smeta: „A tu je i neizbježno pitanje: 'Ima li on supermoći?'“
Najprije smo se zapitali – pa je li moguće da netko i dalje misli da autizam podrazumijeva 'supermoći'? No, ubrzo smo shvatili da je ovo vrlo vjerojatno jako čest scenarij kod spomena autizma. Dustin Hoffman je odigrao važnu ulogu u tom „Kišnom čovjeku“, ali zar je moguće da se sve ove godine nismo maknuli dalje od tog? Moguće je. Jennifer je ispričala i što je doživjela od člana vlastite obitelji.
Autizam za - kockanje!?
„Moj je šogor, na primjer, jednom slučajno predložio da odvedemo Michaela u Vegas da 'osvojimo štogod'. Moram spomenuti da je Michael tada imao 4 godine. Četiri! 'On zna brojati karte, zar ne?' upitao je, potpuno ozbiljno. Žao mi je što sam ga razočarala, ali ne. Zvuči kao da je Michaela ugrizao radioaktivni autistični pauk koji mu je podario sposobnost da broji špil poput ljudskog kalkulatora. To ne ide tako.“
Ništa nas više ne može iznenaditi, zar ne? Ono što nas uvijek zbuni je činjenica da netko stvarno izgovori to naglas. Lako za misli, ali izgovoriti to… No, mama ovog dječaka kaže:
„Ali priznajem: volim izraz 'supermoći' kada je u pitanju neurodivergentnost. Ne zato što je istinit u smislu superjunaka, već zato što suptilno nagovještava način na koji Michaelov um funkcionira - jedinstven je, složen i nevjerojatan, samo ne na način - idi u Vegas i osvoji novac.“
S druge strane, kako smo već i rekli, mnogi taj autizam izgovaraju ili ne izgovaraju s određenom dozom srama ili, kako ona kaže, „kao da je psovka“. „To nije bolest i sigurno nije nešto čega bi se trebali sramiti“, kaže Jennifer.
Autizam podrazumijeva da stvari kod te osobe funkcioniraju malo drukčije nego kod ostale djece. I tu nema ništa neugodno niti ništa čega bi se trebalo sramiti. Da, autizam je izazov, ali svako je dijete izazov svoje vrste, zar ne?
Mama Jennifer ovako je završila svoje 'pismo':
„Slušajte, biti neurodivergentan nije tragedija. To je samo život. Moramo se prestati ponašati kao da je razgovor o autizmu tabu. Nije. To je dio Michaelova života i dio je života naše obitelji. I iako dolazi s dosta izazova, to nije nešto što treba skrivati ili prešućivati.
Dakle, sljedeći put kad me netko pita ima li Michael supermoći, mogla bih jednostavno reći da. Jer razumijevanje, snalaženje i napredovanje u svijetu koji ne ostavlja uvijek mjesta za ljude koji misle drugačije? To mi je prilično nadljudska vještina.“