9 osobina koje razviju djeca pretjerano zaštitničkih roditelja
Većina roditelja želi isto: da njihova djeca budu sigurna, sretna i pošteđena nepotrebne boli. Zato upozoravaju na moguće opasnosti, pokušavaju spriječiti pogreške i ponekad uskaču u pomoć i prije nego što ih dijete uopće zatraži.
No postoji razlika između pružanja podrške i pretjerane zaštite. Kada roditelji stalno nadziru svaki djetetov korak, teško prihvaćaju njegove pogreške ili vlastite strahove prenose na njega, dijete može početi sumnjati u svoje sposobnosti. Umjesto da postupno uči samostalno donositi odluke, može zaključiti da je sigurnije ne riskirati, ne isticati se i uvijek provjeravati hoće li njegovi postupci nekoga uznemiriti.
Takvi se obrasci mogu zadržati i u odrasloj dobi, osobito ako osoba nije imala dovoljno prilika razviti osjećaj samostalnosti i emocionalne sigurnosti. To, naravno, ne znači da će svako dijete pretjerano zaštitničkih roditelja odrasti s istim poteškoćama, ali određene navike vrijedi prepoznati.
1. Teško pokazuju ranjivost
Ako je dijete odrastalo uz poruku da mora biti oprezno, da ne smije pogriješiti ili da su snažne emocije nešto što treba skrivati, u odrasloj dobi moglo bi teško govoriti o svojim osjećajima. Otvaranje drugima može djelovati rizično, čak i kada je riječ o osobi kojoj vjeruje. Zato radije zadržava probleme za sebe, izbjegava neugodne razgovore i pokušava ostaviti dojam da sve može riješiti samostalno. Takva zatvorenost može pružati prividan osjećaj kontrole, ali istodobno otežava stvaranje bliskih odnosa.
2. Teško uživaju u vlastitim uspjesima
Neka djeca odrastaju uz roditelje koji i dobre vijesti dočekuju upozorenjima. Dobar rezultat prati pitanje što je moglo biti bolje, a novi uspjeh odmah otvara niz briga što bi moglo biti sljedeće. Ako pohvala dolazi s kritikama, dijete može naučiti umanjivati vlastita postignuća. Kasnije se može osjećati neugodno kada ga netko pohvali ili imati potrebu odmah objasniti zašto njegov uspjeh ipak nije toliko važan. Umjesto da se raduje onome što je postiglo, stalno traži nedostatke i razmišlja o sljedećem izazovu.
3. Pretjerano analiziraju svaku situaciju
Kada roditelji često nadziru ponašanje svoje djece i upozoravaju ih na moguće posljedice, djeca mogu postati izrazito osjetljiva na mogućnost pogreške. U odrasloj dobi to se može očitovati neprestanim preispitivanjem vlastitih odluka. Razmišljaju jesu li nešto trebali drukčije reći, je li se netko uvrijedio ili što bi se moglo dogoditi ako naprave pogrešan korak. Čak i obična poruka bez odgovora ili nečiji zamišljeni izraz lica može pokrenuti čitav niz zabrinutih misli. Ponekad je potrebno prihvatiti da nećemo uvijek znati što drugi misle i da svaka odluka nosi određenu dozu neizvjesnosti.
4. Teško samostalno donose odluke
Dijete koje se naviklo da roditelji odlučuju umjesto njega možda neće imati dovoljno prilika otkriti vlastite sposobnosti i naučiti vjerovati svojoj procjeni. Ako su odrasli uvijek birali umjesto njega, ispravljali njegove pogreške ili ga odgovarali od svakog rizičnijeg pokušaja, može zaključiti da netko drugi uvijek bolje zna što treba učiniti. U odrasloj dobi to se može pokazati kao stalno traženje potvrde. Prije donošenja odluke osoba pita prijatelje, partnera ili kolege za mišljenje, a čak i nakon što odluči, nastavlja se pitati je li odabrala dobro.
5. Izbjegavaju situacije u kojima bi mogli pogriješiti
Pogreške su neizbježan dio odrastanja i učenja. No ako su u djetinjstvu bile dočekivane pretjeranom kritikom, zabrinutošću ili strogim ispravljanjem, osoba može početi doživljavati svaki neuspjeh kao potvrdu da nije dovoljno dobra. Zbog toga se u odrasloj dobi može držati poznatog i sigurnog. Možda neće pokušati nešto novo na poslu, prijaviti se za priliku koju želi ili započeti projekt za koji nije sigurna da će uspjeti.
6. Stalno prate tuđe raspoloženje
Neki ljudi vrlo brzo primijete promjenu tona glasa, izraz lica ili atmosferu u prostoriji. Ta sposobnost sama po sebi nije loša, ali može postati iscrpljujuća ako je osoba neprestano koristi kako bi procijenila je li sve u redu. Djeca koja su odrastala uz roditelje čija se zabrinutost ili raspoloženje snažno odražavalo na obiteljski život mogu naučiti stalno osluškivati okolinu. Možda su rano shvatila da je važno prepoznati kada je netko uznemiren kako bi izbjegla sukob ili dodatne probleme.
7. Previše se opravdavaju i objašnjavaju
Ako je dijete moralo detaljno opravdavati svoje izbore ili stalno umirivati roditeljske strahove, može odrasti s osjećajem da za svaku odluku duguje objašnjenje. To se kasnije može očitovati u dugim porukama kojima pokušava razjasniti svaku sitnicu, opravdavanju vlastitih granica ili potrebi da druge uvjeri kako nije učinilo ništa loše. Takva osoba možda će teško reći „ne” bez dodatnog obrazloženja ili će osjećati krivnju kada odabere nešto što se drugima ne sviđa. Važno je naučiti da možemo biti obzirni, a ipak jasno izraziti svoje potrebe.
8. Povlače se kada im je teško
Povlačenje može biti način na koji se osoba pokušava zaštititi od dodatnog stresa. Ako je u djetinjstvu naučila skrivati osjećaje, umanjivati probleme ili se sama nositi s neugodnim situacijama, možda će isto činiti i u odrasloj dobi. Kada se pojavi problem, umjesto da potraži podršku, može prestati odgovarati na poruke, izbjegavati razgovore ili se udaljiti od ljudi koji joj žele pomoći. Takvo ponašanje ne mora značiti da joj nije stalo do drugih. Ponekad jednostavno ne zna kako zatražiti pomoć ili se boji da će time postati teret. Ipak, dugotrajno povlačenje može povećati osjećaj usamljenosti.
9. Ponavljaju poznate obrasce u odnosima
Obiteljski odnosi često su prvi primjer koji djeca imaju o tome kako bliskost izgleda. Ako su navikla da netko stalno nadzire njihove odluke, preispituje njihove postupke ili teško prihvaća njihove granice, takva im dinamika kasnije može djelovati poznato. Zbog toga se ponekad nađu u odnosima s osobama koje su izrazito kontrolirajuće ili se previše miješaju u njihove izbore. Poznati obrazac može djelovati prirodno čak i kada nije dobar za njih.