Vjerujem da svaka mama zna koliko teško zna biti opustiti se u igri s djecom. Sigurna sam da znate. Vjerujem i da ste čuli za pojam unutarnje dijete koje se sve više vrti u ovom novom dobu. Unutarnje dijete i svjesno roditeljstvo.

Ovo je priča o mom unutarnjem djetetu i našem autizmu.

Nedavno sam dobila pitanje od jedne mame, kako uspiješ kroz igru dobiti napredak i kako imaš vremena za igru s njima pored svega? Jedna druga mama me vidjela u parku i pohvalila kako lijepo radim s njima kroz igru. Kad je taj rad prestao biti rad i postao naša dječja igra?

Možda nekad prije bi mi ovo pitanje zvučalo bezazleno i dala bih neki “šturi” odgovor. To onda prije, dok još nisam poznavala sebe. Kad govorimo o igri, pri tom mislim da stvarno uđeš u taj njihov svijet i oslobodiš se. Prepustiš se. Vjeruj mi, nisam ni ja znala prije kako. I vjeruj mi da se vrlo često događalo da nemaš vremena za igru jer je upravo uletio neki kućanski posao. I kad ga imaš, kad uhvatiš taj trenutak, opet to nije to. Ukočen si. Igraš se, a misli su ti da na desetom mjestu. Jesi platio onaj račun, jesi kupila sve za ručak, jesi li izgasila peglu, jesi li upalila perilicu.

mama objašnjava Jesam li ja jedini roditelj kojem je igra s djecom dosadna?

Njeno pitanje me dovelo do toga da vratim film unazad, i shvatim kad sam to i ja postala dijete, i počela uživati u igri.

Trebala sam napraviti pravi mali cirkus od našeg života u kojem sam ja njihov mali klaun

Kad smo otkrili autizam, postala sam mala Ivona. Ona koja se njihovoj igri može prikloniti bez da na glavi ima sto pitanja. Unutarnje dijete je jako bitno. Ono je u nama. Kako ga pazimo, s čime ga hranimo, i koliko mu dopuštamo da bude dijete u biti uvelike utječe kako gledati i na život i ono najvažnije kako ćeš pristupiti svojoj djeci.

Sean Fitzgerald: 'Nekad se vjerovalo da djeci s autizmom nema pomoći, da nisu inteligentna i nije im pružena prilika'

Upute, vježbe, metode koje sam dobila za rad s Tinom i Tonijem je bilo dosta upućeno na igru, svakodnevne aktivnosti prikazati na toliko zanimljiv način da ih privuče. Svaku novu riječ koju bi trebali naučiti trebalo je od nje napraviti “kazališno djelo”, Napraviti pravi mali cirkus od našeg života u kojem sam ja njihov klaun. Ispočetka se to činio kao zadatak, i izgledalo mi je stvarno teško. Sa svim ostalim obvezama, i glavom na sto strana, trebaš se “svjetski ” potruditi za odigrati tu “ulogu”.

Iz jedne rečenice “vidi, ptica leti", ili jedna obična dnevna radnja pranja ruku, pretvoriti u pjesmicu.

Oni su me naučili kako. Da za biti sretan trebaš izaći iz svoje “comfort ” zone, i odvažiti se. Biti sretan onda kad si se prepustio u potpunosti. Koliko je u biti njihov svijet jednostavan, njima dovoljan. Svijet u kojem ih sitnice raduju, u kojem su toliko spontani. Koliko svijet doživljavaju bajkovito, magično, a mi? Mi stojimo zaglavljeni, negdje između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zaglavljeni u našim glavama, zatvoreni, otuđeni.

Trening za komunikaciju Djeci s autizmom pomažu roditelji, a ne medicina

Osvjestila sam svoje unutarnje dijete, a lakše je ići kroz život gledajući ga očima djeteta

Unutarnje dijete je usko vezano i za svjesno roditeljstvo. Biti svjestan roditelj znači razviti pozitivnog roditelja unutar sebe, što znači prihvatiti naše unutarnje dijete. I nekako mi se čini onog trena kad prestaneš sakrivati dijete unutar sebe, postaneš kao osoba i kao roditelj pozitivniji, veseliji, topliji i iskreniji i prema vanjskom svijetu; pridonoseći kako odgoju svoje djece tako i zajednici u koji živiš.

Biti roditelj nije lako. Imam osjećaj pogotovo u ovoj novoj nekoj eri da je puno teže. Ali ono što sam naučila, istražujući sebe kao osobu, kroz rad na sebi, osvijestila sam to unutarnje dijete, a najviše od svega mi je pomogao naš autizam.

I koliko je zaista lakše ići kroz ovaj život kad ga počneš gledati očima djeteta. Zaigrano, onako istinski se radovati životu, vidjeti sve njegove boje i šarenila. Uživati u sitnim radosti kao dijete dok trči po parku, dok se igra pijeskom, dok promatra kako prolaze autobusi. Tolike sitne radosti, jednostavne, a pune srce. I kad si kreativan kao dijete, i istražuješ svijet. Želiš sve dotaknuti, pomirisati, zaviriti. I emocije koje ti samo dijete može pokazati, one najiskrenije na ovome svijetu. Prići djetetu otvorenog uma, nježno, sa zanimanjem. Jer djeca imaju to unutar sebe da mogu prepoznati što je iskreno, a što lažno.

Malo po malo, naučila sam da je ono dijete u meni spavalo godinama. Kao i u svima nama, kad te uzme život.

Kolumna Dotaknula sam dno i to mi pomaže u odgoju djece

Oni su me počeli učiti kako da nam igra postane igrokaz života, kako uživati u tome, i samo se prepustiti. Da ona kiša koja pada na polju nije ništa strašno. Kad vidim njih kako su sretni na toj kiši, dok im kapljice padaju po licu. To je istinska sreća. Kako se vesele onim lampicama na boru više nego poklonima. Da u biti ne znaju što su skupocjeni pokloni, jer ono što oni vide je ljepota gledana njihovim očima, a ne kroz materijalnu vrijednost. To je istinska sreća. Učim da je onoliko koliko imamo dovoljno, učim da uživam u najbanalnijim stvarima, malim čudima. Da biti zaigrano dijete znači istinski se radovati životu, uživati u valjanju na travi, trčanju plažom, penjanju, skakanju. Da biti magično dijete znači vidjeti ljepotu u svemu.

I ne moraš sve znati odmah.

Uči, rasti, razvijaj se.

Budi ono što jesi!

I počinješ vjerovati da je u biti cijeli svijet takav. I upravo kako je rekao Bernard Shaw: ”Čovjek ne odustane od igranja zato što ostari. Naprotiv, on ostari baš zato što odustane od igranja.”

Zahvalna sam što mi je autizam došao kao inspiracija

Sretna sam jer to više nije zadatak, nego stil života. Ta uloga je prestala biti uloga.

Onog trenutka kada sam shvatila koliko čovjek srcem može vidjeti, koliko ponekad riječi nisu potrebne, u čemu me najviše uči Tino koji je neverbalan, a opet tim svojim očima koje isijavaju ljubav uspije sve reći; tada sam shvatila koliko život može biti jednostavan i lijep. Treba ga samo znati “osjetiti”. Treba životu dopustiti da bude život, a ne boriti se protiv njega. Ja sam postala ja, i vratila nazad u svijet to dijete u sebi kroz njih i naš autizam.

Otkriva Tomislav Kuljiš Što dijete najviše treba od roditelja?

I tko zna kad bi se to dijete probudilo, da nije bilo autizma.

I tko zna kad bih naučila živjeti da nije bilo autizma.

Zahvalna sam što mi je autizam došao kao inspiracija, da nastojim biti uvijek iskrena, zaigrana, otvorena srca, baš kao što su to moja djeca.

I zato ti kažem:

Osluškuj svoje unutarnje dijete.

Slušaj srce.

Pusti savršenstvo, budi spontan.

Zastani, pogledaj oko sebe.

Budi nježan, jer je to potrebno svijetu.

Gledaj svijet dječjim očima, očima LJUBAVI!

Zašto je disciplina važna ? Roditeljstvo nije crno-bijeli svijet

Kolumna preuzeta s bloga NordinaryMom