Postalo je moderno pokazivati najljepše dijelove života na društvenim mrežama i to je trend koji traje već godinama. Ljetovanja, zimovanja, savršene fotografije hrane iz restorana, slike iz teretane, besprijekorno počešljana djeca i pretjerivanje da je svaki dan savršen.

Ali istovremeno je postao moderan i jedan sasvim drugi kontrast: kad je riječ o roditeljstvu, kao da se svi natječu tko će više naglasiti koliko je ono zahtjevno i teško.

Svi su postali eksperti. Pršte videi i tekstovi s preporukama oko uspavljivanja, štetnosti ekrana, vrtića ili ne, kako preživjeti školsko razdoblje, koja je hrana u redu, jesi li dobar roditelj ako djetetu daš običan puding umjesto chia pudinga. Konstantno slušamo: "Još samo trebaš pregurati ovo" ili "pričekaj da dođe ono", kao da smo na nekoj utrci kojoj je jedini cilj da nam djeca što prije odrastu.

I da, istina je. Roditeljstvo jest teško. Umorni smo. Pod stresom smo. Žurimo. Jurimo između posla, vrtića, škole, aktivnosti, kuhanja, obaveza i računa. I gotovo svaki dan izgovorimo istu rečenicu: "Samo još ovo, pa ćemo onda."

Samo još ono. Samo još malo do vikenda. Samo još malo pa će ljeto. Ili zima. Samo još malo pa ćemo imati više vremena.

Kolumna: Ivona Vranaričić Tek kad postaneš roditelj, shvatiš da je tvoj tata ipak volio čokoladu

A onda prođe još jedan tjedan. I još jedan. I još jedan. I nekako ispada da djecu odgajamo vikendom i slobodnim danima. Kao da je život nešto što će tek doći nakon što završimo sve obaveze.

Ali život se događa sada. Dok te malo biće vuče za rukav da ti pokaže na što mu liči oblak. Dok te zove da sjedneš kraj njega. Dok te moli da ostaneš još pet minuta.

Djeca ne razumiju zašto smo pod stresom. Ne razumiju rokove, sastanke, račune i obaveze. I mogu oni to pregurati. Ali itekako razumiju kad im, zbog toga, nedostaje naše strpljenje. Kad im nedostajemo mi.

Jer život nije nešto što će tek doći nakon što završimo sve obaveze.

Roditeljstvo nije utrka prema sljedećoj fazi

Imam osjećaj da cijelo to roditeljstvo stalno živimo u nekom iščekivanju nečega težeg. Kao da jedni druge pripremamo na katastrofu. Kao da roditeljstvo mora biti utrka prepuna prepreka.

A možda bismo se trebali više podsjećati na ono lijepo.

Jer dok jedni druge strašimo budućnošću, propuštamo sadašnjost. A upravo je sada ono što će jednog dana postati uspomena.

Ne želim živjeti u strahu od onoga što tek dolazi. Ne želim stalno misliti da me iza svakog lijepog razdoblja čeka nešto teže. Ne želim da mi život postane jedno veliko odbrojavanje.

Jer život ne bi trebao biti strah od propuštanja velikih stvari. Život bi trebao biti strah od propuštanja malih stvari. Onih svakodnevnih. Onih koje nam danas djeluju obične, a jednog dana će nam nedostajati najviše.

I zato se ponekad moramo podsjetiti da roditeljstvo nisu samo neprospavane noći, umor i rečenice poput:

Ako imaš bebu: "Ah, nije ti ovo ništa, vidjet ćeš kad krenu tantrumi."

Ako imaš vrtićanca: "Vidjet ćeš kad krene škola."

Ako imaš školarca: "Vidjet ćeš kad krene pubertet."

Da, jedva čekam da vidim. Jer je to prirodno i normalno.

Jer roditeljstvo su i one teške i one lijepe stvari. Spora jutra kad god ih možemo priuštiti. Maženje u krevetu. Još pet minuta pod dekicom. Još pet minuta za sladoled. Još jedna priča prije spavanja. Još jedan zagrljaj. Još jedna uspomena.

I možda nećemo uvijek imati vremena za sve. I možda nećemo uvijek biti odmorni. Ali ne smijemo dopustiti da nam život postane jedno veliko "još samo da...".

Jer djeca ne čekaju vikend da bi odrastala. Ne čekaju ljeto. Ne čekaju godišnji odmor. Ona odrastaju danas, uz nas ili bez nas.

I jednog dana neće se sjećati jesmo li stigli odgovoriti na sve mailove, oprati sve prozore ili završiti sve obaveze. Mi to svakako moramo napraviti. Ali sjećat će se jesmo li ostali još pet minuta.

Jesmo li usporili.

Jesmo li bili tu.

Jer da, roditeljstvo je teško. Ali nemojmo zaboraviti ono najvažnije – roditeljstvo je i lijepo.

I trebamo maknuti taj osjećaj kao da neprestano pokušavamo stići negdje. Jer zapravo smo već tamo gdje bismo trebali biti, samo nas pokušavaju uvjeriti u suprotno.

Jer uz sve te savršene slike života koje gledamo kad god otvorimo Instagram i stalne poruke da trebamo izaći iz komfor zone, ovaj trend da je roditeljstvo toliko teško ni malo mi se ne sviđa.

Djeci ne trebaju savršeni roditelji, nego prisutni roditelji

I možda će zvučati nepopularno, ali komfor zona uopće nije loše mjesto. Štoviše, to je jedno divno mjesto.

Obitelj je komfor zona.

Večera za istim stolom je komfor zona.

Subotnje jutro u pidžami, kad god je moguće.

Gledanje crtića na kauču.

Šetnja bez plana.

Ne raditi ništa posebno je komfor zona.

I možda smo se previše uvjerili da stalno moramo negdje ići, nešto doživjeti i neprestano stvarati velika iskustva.

A djeca nas nikada nisu to tražila.

Njima ne treba savršeno isplaniran život.

Ne treba im pretjerivanje.

Njima trebamo mi.

Naša prisutnost, strpljenje, kad god je moguće, i naše vrijeme.

Jer djeca itekako reagiraju na našu žurbu. Kad smo stalno nervozni, i oni postaju nervozni. Kad smo stalno pod stresom, i oni to osjećaju. Počinju tražiti pažnju na sve moguće načine. Postaju glasniji, osjetljiviji, zahtjevniji ili se jednostavno povuku.

Onda mislimo: "Pa da, ovo je stvarno ono teško o čemu su pričali."

Ali nije.

Oni nam samo pokušavaju reći:

"Trebam te."

Jer djeca ne trebaju savršene roditelje.

Trebaju roditelje koji će ponekad usporiti.

Kolumna: Ivona Vranaričić Milenijalci možda nisu savršeni roditelji, ali su prva generacija koja pokušava svjesno odgajati djecu