Kao i svi koji kuhaju za obitelj rado pregledavam recepte na internetu ili škicnem koju kulinarsku emisiju. Nažalost, od toga obično slaba vajda. Jedan kuhar spaja špek, banane, med, papriku, avokado i luk – nema šanse da to itko kod nas doma pojede; drugi ulijeva vino na luk, a moji su svi antialkoholičari; treći sprema ručak u 30 minuta, ali što da radi obiteljski kuhar kojemu jedno dijete dolazi doma u podne, drugo u pola tri, a treće u pet?

Svatko tko je ikada kuhao za obitelj zna dva temeljna pravila:
1.    Nijedno jelo ne jedu svi.
2.    Nijedno jelo netko ne jede uvijek.

Da biste udovoljili prvom pravilu, morate raditi uvijek barem dva ručka. Neke su stvari objektivne, kao kad je netko od ukućana vegetarijanac ili na kakvoj dijeti; druge su subjektivne, a ima ih toliko da ih ne možete popamtiti. Ukućan A jede samo bijelo meso, a B samo batke; A jede ribu, a B ne; A jede pileću juhu, a B samo juhu od mrkve; C je prestao jesti meso, ali jede njoke; D jede bijelo meso, ribu i povrtnu juhu, ali ne i njoke; D jedini jede salatu, ali ne od paradajza; E jede riblju juhu kao i D; E ne jede pire krumpir za razliku od A, B i D; rizi bizi prolazi samo kod A i B; A voli njoke, a B ne; meso u saftu jedu A, B i E, ali B-u i E-u treba dati uz to tjesteninu, dok će D prihvatiti i zemlknedle…

Kuhar planira meni u skladu s dolaskom ukućana jer u modernom stanju svijeta ljudi stalno odlaze i dolaze po jedva predvidljivom rasporedu. Pa, recimo, ako B i D dođu istovremeno, mogu dobiti juhu od mrkve, a riba se poslužuje kada naiđu A i D. Pogreške nisu iznimka nego pravilo, pa onda B dobije riblju juhu, A bijelo meso, E pire krumpir, D paradajz, C njoke – što je sve onda popraćeno uvrijeđenim izrazima lica, protestima i premještanjem tanjura i zdjela, brzinom na kojoj bi im i šibicari pozavidjeli. 

Pa ako i zapamtite tko što jede (a to je nemoguće), i ako tempirate pripremu jela u skladu s dolaskom gladnog želuca za stol (a to je nemoguće) – otkrit ćete da ste radili račun bez krčmara. D, primjerice, uvrijeđeno odguruje pohanu ribu.

„Ali uvijek si je jeo“, pokušava spasiti situaciju otac ili majka razmaženka.
„Nisam nikada, volim samo pečenu“, bubne mališan i ostane živ.

Moji prijatelji koji nemaju djece misle da pretjerujemo – što je na stolu, treba pojesti. Međutim, pouzdano znam da i oni sami jedu samo ono što vole, kada vole i kako vole. A, kada bolje razmislim, i sa mnom je tako.