Dok smo žena i ja bili mladi, nismo imali djece i bili smo sami. Ona je voljela mene, a ja nju, i činilo se da imamo svu ljubav ovoga svijeta.

A onda je došao sin i stvar se promijenila: ona je voljela mene i ja sam volio nju, ali ona je voljela i sina, a sin je volio nju, a i ja sam volio sina i on mene. Od dvije ljubavi odjednom je nastalo šest i bili smo njima posve preplavljeni.

A onda je došla i kći. Moja žena je voljela mene, sina i kći; ja nju, sina i kći; sin mamu, tatu i sestru; sestra mamu, tatu i brata. Sve u svemu, dvanaest ljubavi.

Onda je došla druga kći. Sada je svatko od nas imao četiri ljubavi, ukupno dvadeset za nas petero.

S trećom kćeri broj ljubavi u našoj obitelji popeo se na trideset – vjerujte mi na riječ jer ovaj je tekst prekratak da bi se sve nabrojale.

A zapravo je kombinacija bilo i puno više jer bi uvijek dvije sestre mogle pričati priču trećoj, ili bi sva djeca zajedno mogla razveseliti majku, ili bi dečki mogli napraviti nešto lijepo za cure, ili... Problem je u tome da su mi još iz škole ostale mutne matematičke varijacije i permutacije pa nisam u stanju izračunati koliko ih ima, ali broj je svakako veoma velik. 
U svakom slučaju, to je bila jedna milina i topla kućna sreća.

Dok se kći A nije posvadila s kćeri B, dok se sin nije urotio s kćeri C protiv kćeri A, dok djeca A i B nisu naljutila majku, a otac poslao u kaznu kći B. 

Tako se otkrilo da kombinacija za svađu, ljutnju i netrpeljivost ima točno isto koliko i za ljubav. I da treba itekako paziti na to da tajfun mržnje i šutnje ne sruši brižljivo složenu kulu od karata naše ljubavi. 
Rođenje svakog djeteta uvelike umnaža ljubav u svijetu.
Ali nad njom treba noć i dan bdjeti.