Mama: „Mislila sam da će beba u 42. godini spriječiti moje starenje. Ali to je samo odgodilo neizbježno.“
Danas 57-godišnja Kim Anton ima dvije kćeri, s tim da je prvu rodila s 33 godine, a drugu s 42 godine. Sad se našla u situaciji koja ju je potaknula da se zapita je li zapravo s drugom trudnoćom poželjela odgoditi starenje, što sad shvaća da nije uspjelo baš kako je zamislila. Prenosimo u cijelosti njezinu priču koju je napisala za Business Insider, a sigurni smo da nije jedina koja ovako razmišlja.
„Vozim se istom cestom kojom se vozim već 20 godina. Prije sam skretala lijevo na znaku stop, ali to se zauvijek promijenilo.
U našem susjedstvu ima puno paunova, pa bi na putu kući s treninga moja kći rekla 'Idi putem gdje su paunovi' i mi bismo skrenule gledati ta prekrasna stvorenja. Kad je stigla moja druga kći, i s njom smo išli tim čudesnim putem.
Imala sam 33 godine kad smo dobili prvo dijete. To je kasnije od većine roditelja u kraju gdje živimo. Naše jedino dijete pružilo nam je puno ljubavi i života, a kad je imala 9 godina, željela sam još jedno dijete. Možda zato što je ona već sama vezala cipele i sama pakirala užinu, a možda je i priroda rekla: "Zadnji poziv, sad ili nikad." U svakom slučaju, iako sam imala 42 godine, željela sam još jednu bebicu, slatki, mali zamotuljak.
Moj suprug i ja imali smo strogi dogovor oko bilo kakve iduće trudnoće, pa sam to samo brzo izgovorila: "Znam da zvuči ludo, ali želim još jedno dijete." Pogledao me iznenađeno i rekao: "Osjećam da ovoj obitelji nedostaje još jedna duša."
Moj ginekolog mi je rekao da se ne nadam previše. "Vaša jajašca su stara. Vjerojatno ćete trebati IVF." Pet tjedana kasnije bila sam trudna.
Mislila sam da će me beba održati mladom
Sljedećih devet mjeseci brinula sam da sam napravila veliku pogrešku. Otečena i s mučninama, upitala sam muža: "Zašto to radimo?"
“Ne želimo ostarjeti”, odgovorio je.
Vjerovali smo da će odlazak na nastupe, borba s tantrumima, plaćanje kampova i odjeće te dijeljenje ljubavi prema umjetnosti, brojevima i bejzbolu s drugim ljudskim bićem produžiti vrijeme koje nam je preostalo.
Naša druga djevojka bila je slatka i mirna. Kao da je rekla: "Samo mi dajte mnogo pažnje i pohvale, i bit ću najbolja beba na svijetu."
Sada ima 14 godina. Radije bi otišla u trgovinu rabljenom robom nego vidjela pauna i slušala svoju glazbu nego čavrljala sa mnom. Ne voli bejzbol, može podnijeti povremeno neki muzej i dobra je u matematici, ali to je ne zanima toliko koliko gledanje influencera kako stiliziraju odjeću na TikToku.
Ja imam 57 godina. Moji prijatelji su mladi. Kad ih gledam, lako je povjerovati da i ja tako izgledam. Ali ogledalo ne laže. A kad spomenem neke serije ili likove iz svoje mladosti, oni kažu, "Oprosti - tko?"
Samo sam odgodila neizbježno
Ali njihova djeca vrijeme također provode na svojim telefonima i sa svojim prijateljima. Uskoro neće više biti cerekanja i maženja i dugih, slatkih razgovora. Kad naša djeca diplomiraju, plakat ćemo zajedno jer znamo kakav je osjećaj biti krajnje potreban, a onda najednom nepotreban.
Prije petnaest godina, želja da budem zaposlena, potrebna i voljena preko svake mjere nadjačala je moju nadolazeću neovisnost. Sada starija, deblja i naboranija, shvaćam da sam samo odgodila neizbježno.
Pa ću otići na put i napisati knjigu. Družit ću se sa svojim mužem. Radit ću te stvari kao da su one moj najdraži posao, jer sam konačno prestara za onaj posao koji sam najviše voljela.
Sama se vozim autom i skrećem na put sa paunovima. I on je tamo — golem i tirkizan, s onom perjanicom koja kao da eksplodira bojama. Već 20 godina prelazi ulicu ispred automobila i bulji u pse. Kojoti ga čak ostavljaju na miru. Reći ću svojim curama da sam ga vidjela — najzanosnijeg, najstarijeg i najmudrijeg od svih."