„Htio bih da me ne voliš.“ Te su riječi imale toliku težinu kakvu mnogi ne mogu niti zamisliti. Kristina Kuzmić čula ih je od svog sina, tijekom jednog od nebrojenih loših dana koje je doslovno - preživljavao. Bilo je to nakon što je već definitivno ostavio droge, s kojima se dugo borio, pa i alkohol, nakon što je proveo tjedne i tjedne na liječenju i posjećivao grupe za podršku gotovo svaki dan u tjednu.

šaljiva kao i uvijek Kristina Kuzmič videom dočarala kako se osjećamo uz silne savjete o roditeljstvu

U godinama prije ovih riječi, Kristina je čula daleko gore i bolnije riječi od svog sina, kojem je s 15 godina dijagnosticirana klinička depresija. Nazivao ju je raznim pogrdnim imenima, ciljano vrijeđao, a nekad je najteže bilo čuti tišinu, dok je odbijao razgovarati s njom. Pa ipak, ove riječi „Htio bih da me ne voliš“ zvučale su potpuno drukčije i ostavile puno dublji trag.

„Volio bih kad bi mogla [prestati me voljeti]… jer bih tada mogao samo… mogao bih to jednostavno učiniti. Mogao bih se ubiti.“

Mora li itko napisati i može li itko opisati kako se osjeća jedna mama koja čuje ove riječi iz usta svog tinejdžera? Zna li itko na ovom svijetu kako ispravno i točno reagirati na ovakve riječi? Te je riječi Kristina Kuzmič čula od svog sina, a najgore od svega je bilo to što je znala da govori istinu, govori ono što osjeća. I bio je to samo jedan od toliko puno trenutaka koje je sa sinom doživjela, proživjela i preživjela tijekom godina borbe s njegovom kliničkom depresijom.

O tom je njihovom putu ona napisala knjigu koja je nedavno izašla u izdanju Profila, a predstavit će je uskoro i osobno u nekoliko hrvatskih gradova. Knjiga nosi naslov „Znam kako ću – i druge laži koje sam si govorila dok sam odgajala depresivnog sina“. Posljednje poglavlje u knjizi napisao je Luka, njezin sin, koji je sudjelovao i u pisanju cijele knjige.

U Hrvatsku uvijek voli doći, posebno s djecom. Uz Luku, koji je u „srži“ ove knjige, Kristina ima još kći Mateu (20) i sina Arija (11). Od ove godine djeca su dobila i hrvatsko državljanstvo, što ih posebno veseli, jer – svi vole doći u Hrvatsku.

„Bez obzira na to koliko dugo živim u Americi, Hrvatska mi se još uvijek nekako osjeća kao dom. Volim dijeliti svoju kulturu sa svojom djecom, pokazivati im kako sam ja odrastala. I presretna sam što svi troje zaista vole Hrvatsku. Uvijek tu uživaju!“

Ovoga puta u Hrvatskoj predstavljate jednu knjigu koju nije bilo lako napisati. Kako ste se osjećali kad je ta knjiga prvi put stigla na police? Jeste li se osjećali izloženo, ogoljeno? I kako je taj trenutak doživio Vaš sin Luka – koji je i sam napisao poglavlje knjige?

Dan prije nego što je knjiga izašla u Americi, postala sam jako nervozna i osjećala nelagodu. Moja prva knjiga bila je također vrlo osobna, ali ova druga nije samo o mojim borbama, već i o borbama mog sina, pa sam osjećala snažnu potrebu da ga zaštitim. Nazvala sam ga i rekla: "Znam da smo o ovome već puno puta razgovarali, ali jesi li zaista siguran da ti je u redu sve što smo podijelili u knjizi?" On je odgovorio da stvarno misli da smo donijeli ispravnu odluku i da se nada da će knjiga pomoći drugim obiteljima. Ponosna sam na njegovu otvorenost.

Kako ste u početku uopće došli na ideju da Luka sudjeluje na taj način? I kako je on na prvu reagirao na tu ideju? Sigurno nije bilo lako postići da jedan tada još uvijek tinejdžer tako otvoreno govori o svojim problemima s mentalnim zdravljem…

Ova knjiga ne bi postojala da Luka nije bio uključen. Prije nekoliko godina snimili smo zajedno video u kojem smo podijelili dio naše priče jer je on osjećao da mu je najviše pomoglo čuti iskustva drugih ljudi koji su se također borili. Taj video doveo je do knjige. Ne samo da je on napisao posljednje poglavlje, već mi je pomogao i sa svim poglavljima koja sam ja napisala. Razgovarali smo o svakom kako bi mi mogao dati svoje mišljenje. Htjela sam da sve u knjizi bude autentično onome što je stvarno doživio i osjećao.

U knjizi ste otkrili mnoge stvari o kojima velika većina roditelja u sličnoj situaciji – šuti i ne da ne pomišlja otkriti, nego se čak trudi sakriti. Kad i kako ste shvatili da o tom „morate“ i „moramo“ govoriti?

Iscjeljenje se ne događa u izolaciji. Ne događa se u tajnama. Ne događa se u sramu. Moramo više otvoreno govoriti o mentalnom zdravlju! I moramo uništiti stigmu kako bi ljudi zatražili pomoć kada im je potrebna.

Kad pogledate unazad, sigurno je bilo uistinu puno teških, preteških situacija. No, kad Vam se stvarno činilo da ste na dnu, da nikad ništa neće biti bolje, da neće biti opet dobro? Što Vas je tada „povuklo“ nazad prema gore?

Noć kada sam morala pozvati policiju i Luka je bio odveden u psihijatrijsku bolnicu. Niti jedna majka, kada ima svoju bebu, nikada ne pomisli da će se ovo dogoditi u njezinoj obitelji. Slomilo mi je srce. Osjećala sam se tako izgubljeno i beznadno. Nisam znala kako pomoći svom sinu.

Noć o kojoj Kristina govori, a važan je dio i knjige, obilježila je život njihove obitelji, obilježila je nju, ali je bila i svojevrsna prekretnica. Nakon izrazito jakog Lukina ispada, kojem su potpomognute depresijom kumovali i alkohol i droga, nakon što je Luka fizički nasrnuo na svog očuha, Kristinina supruga Phillipa, Kristina je odlučila pozvati policiju i dopustiti da smjeste njezina sina u psihijatrijsku bolnicu.

Nakon tog trenutka… nije sve jednostavno krenulo nabolje. Usponi i padovi bili su njihova svakodnevica. Ona je bila ta koja je neprestano tražila način da pomogne svom sinu, ali uz podršku cijele obitelji, a posebno supruga. Mnogo je roditelja koji imaju slične priče, a o tom ne govore.

Teško govorimo i o odraslima, a kamoli o djeci. No, čini se da ova „epidemija“ anksioznosti među djecom neće samo proći. Ona je tu da ostane. Što biste poručili roditeljima koje brine pomisao da je njihovo dijete anksiozno? Kako se postaviti? Koja je prva i osnovna ideja koju ne smiju smetnuti s uma dok se 'bore' s tim?

Nemojte pretpostavljati da znate sve. Odaberite slušati, odaberite biti učenik, odaberite vjerovati svom djetetu kada vam kaže kako se osjeća. Pričajte o mentalnom zdravlju otvoreno tako da vaše dijete osjeća da se može iskreno izraziti i povjeriti vam se. I pružite im svu pomoć i podršku koju trebaju.

Kako se Vaša druga djeca drže po tom pitanju? Jeste li se nekad zatekli kako i kod njih tražite znakove koje ste vidjeli kod Luke? Koliko je teško bilo balansirati između njih troje – da pružite sve što možete Luki, a da ne zapostavite niti njih dvoje? 

Dok se Luka borio s depresijom, jedna od grešaka koje sam napravila bila je ta da sam nesvjesno učinila njega glavnim likom u životima svih nas. To je bilo nepravedno prema njemu, ali i prema njegovom bratu i sestri. Čak i kada jedno dijete ima više problema od drugih, sva djeca trebaju našu pažnju i vrijeme. Počela sam provoditi više vremena jedan na jedan s svakim djetetom i pobrinula sam se da se sve u kući ne vrti uvijek oko Luke.

Danas znate bolje od tog, a sigurno se i danas provuče krivnja zbog svega što se dogodilo, ali kako ste doživljavali Lukinu depresiju na samim početcima govora o tom? Do koje ste se mjere krivili? Što je s tom majčinskom krivnjom?! Zašto si to radimo? Je li nam to na neki način upisano u našem ženskom genetskom kodu ili kako to nazvati? Je li to stvar odgoja i okoline? Jer gotovo da nema mame koja to ne osjeća! Nije lako tu krivnju držati pod kontrolom... Kako dođemo do tog da se toliko optužujemo? Je li za to kriva uvelike i okolina koja je spremna osuditi baš sve, posebno kad su mame u pitanju?

Toliko volimo svoju djecu da se bojimo pogriješiti. Želimo uvijek znati što je najbolje za njih i kako im možemo najbolje pomoći. Vrlo je teško kada vidimo naše dijete kako pati i ne znamo kako mu pomoći, a da se ne krivimo. Na roditeljima je veliki pritisak. Mi mislimo da dobar roditelj mora znati točno što djetetu treba, imati odgovore, pronaći rješenja koja funkcioniraju. A kada to ne uspijemo, krivimo se. Ali mi smo ljudska bića. Nećemo uvijek znati kako pomoći, i to je u redu. Mnogo stvari su izvan naše kontrole, i to je također u redu. Biti dobar roditelj znači da ti je iskreno stalo i da želiš rasti. Jedna od stvari koja me motivirala da prestanem previše kriviti sebe je shvaćanje da sam primjer svojoj djeci. Oni uče kako se ponašati prema sebi gledajući kako se ja ponašam prema sebi. I jednog dana, kada postanu roditelji, ne želim da žive s konstantnim osjećajem krivnje. Želim da budu nježni prema sebi.

Čini se besmisleno uopće pitati da se prisjetite za što su Vas sve kroz ove godine osuđivali – nema kraja, zar ne? No, otkad je izašla nova knjiga, sigurno se javila jedna potpuno nova dimenzija osuda. Jesu li Vas te osude najviše zaboljele? Sjećate li se neke koja Vas je posebno ubola u srce?

Znala sam da će nas osuđivati. To me ne smeta iz dva razloga. Prvo, navikla sam na to. U poslu kojim se bavim, suočavam se s osudama svakodnevno. Ali također, ne pogađa me jer ne cijenim mišljenje onih koji osuđuju tuđu ranjivost i iskrenost o mentalnom zdravlju. Žao mi ih je jer najvjerojatnije nemaju hrabrosti biti iskreni o vlastitim borbama.

Da danas možete promijeniti jednu stvar ili jedno razdoblje u svemu što se odigralo s Lukom, što bi to bilo?

Promijenila bih svoj pristup. Više bih slušala od samog početka. Ne bih pretpostavljala da znam što se događa niti kako točno pomoći. Pokušala bih osvijestiti i iscijeliti vlastite nesigurnosti, strahove i ego, kako me ne bi vodili prema potrebi da kontroliram stvari koje su na kraju izvan moje kontrole.

Dok su Luka i Matea bili mali, a Vi ste prolazili težak razvod i nije Vam bilo nimalo lako u životu – što Vam je tada bilo najteže? Da sad možete nešto poručiti Kristini tada, što biste joj rekli?

Najteži dio bio je osjećaj koji sam imala prema sebi. Mrzila sam sebe. Smatrala sam da moja djeca zaslužuju više nego što im ja mogu pružiti. Sada bih toj djevojci rekla da sam ponosna na nju. Rekla bih joj da daje sve od sebe i da njezina djeca imaju sreću što imaju mamu koja ulaže toliko ljubavi i pažnje u njihovu odgajanje.

Danas se, pak, čini kao da je svijet u Vašim rukama, kao da jednostavno imate sve i ništa Vas ne može poljuljati. No, svi znamo da to ne znači da uvijek i bez iznimke sve funkcionira i da je sve „ups“, te da nema onih „downs“. To nam često pokazujete u svojim videima. Kako se danas izvlačite iz ovih „down“ trenutaka? Je li ipak nešto lakše?

Nešto što radim već neko vrijeme i što mi stvarno pomaže je to da dodam riječ “sada” na sve što je frustrirajuće ili bolno, kao podsjetnik da to nije trajno. Na primjer, Ne spavam dovoljno... sada. Moj tinejdžer me izbjegava... sada. Tuga koju osjećam je toliko teška... sada. To je mala stvar koja mi stvarno pomaže da shvatim da nisam zaglavljena i da će stvari biti bolje.

Za kraj nešto ležernije teme. Koje su prednosti, a koje mane života u Americi, kad gledate iz kuta mame? I kako Vam se čini život u Hrvatskoj danas?

Mislim da je život u Americi lakši na neki način, ali mislim da Hrvati puno bolje balansiraju obitelj i ne glorificiraju zaposlenost. To mi se stvarno sviđa i trudim se isto raditi u svom domu.

Koje su Vam najdraže uspomene iz djetinjstva, iz vremena dok ste živjeli u Hrvatskoj?

Igranje vani s prijateljima, trčeći po ulicama, smijući se i stvarajući uspomene koje su nemoguće zaboraviti, šetnje uz Dravu u Osijeku, uživanje u noćnom izlasku u centru grada, gdje su ulice bile pune ljudi, smijeha i života, i gdje smo uvijek jeli sladoled čak i kad je vani bilo jako hladno. Moje najdraže uspomene sve su povezane sa zajedništvom.

Kad biste mogli izvući jedan jedini univerzalni savjet, moto, krilaticu, bilo što, nešto što biste poručili današnjim mamama – što bi to bilo?

Budi dobra prema sebi. Težak je život sam po sebi. Budi barem ti na svojoj strani. Uvijek si pružaj više hvale nego kritike i više milosti nego osude.

Poznata vlogerica Kristina Kuzmič dolazi u Hrvatsku predstaviti svoju novu knjigu koju je napisala sa sinom