Kako stvari (ne)funkcioniraju kad dobiješ drugo dijete i što ti nitko neće reći
Nekako mi se čini da kad dobiješ bebu, vrijedi samo Murphyjev zakon, odnosno 'Ako nešto može poći naopako, poći će naopako'. Naime, ne znam točno u čemu je kvaka, ali nikad ne znam gdje mi je mobitel, tražim ga čak i kad pričam na njega. Uvijek se zavuče u mišju rupu baš kad nekud idemo i žurimo, a uvijek žurimo. Ton je zbog bebačice redovito ugašen pa ne pali zvanje, treba ga baš pronaći. A da ne govorim o varalicama. Te dude samo nekako misteriozno nestanu. I nema ih nigdje. Otišle.
Kad sam prvi put pitala muža je li gdje vidio varalicu za Eli (četiri mjeseca), Iskra (5 godina) je mislila da pitam za nju i protestno je otišla u sobu jer sam ju nazvala varalicom. Nadalje, znate ono kad vam kažu da ako vam je prvo dijete 100 na sat i nikad ne spava, drugo će biti potpuno drukčije. O da. Baš.
Mi smo blagoslovljeni s dvije predivne djevojčice, od kojih ni jedna ne spava kao beba, odnosno spava jaaako malo, toliko malo da ju fotkamo svaki put kad spava i onda naravno dobijemo odgovor - pa kaj vi hoćete, to dijete samo spava?
Nakon što jedan cijeli nije oka sklopila i navečer se muž i ja nismo smjeli pogledati koliko su nam živci bili tanki, išla sam guglati da vidim koliko dvomjesečne bebe spavaju.
"Piše da 17 sati na dan spavaju", velim mužu. "Aha, 17 sati na dan ne spavaju", odgovara mi on.
S mojom su pričom upoznati moji bližnji, i onda mi neki dan dođu frendice, a Eli je netom prije zaspala. I vjerovali ili ne, skoro je prespavala njihovu posjetu, tako da su moje priče o nespavanju opet pale u vodu.
"I ti se onda žališ, pa dijete ti je predobro", kažu mi.
No, dogode se ponekad ti trenuci kad stvarno spava. U tih 10 minuta uspijem se za početak, dobro protegnuti, otići u miru na wc, skuhati si kavu bez da proizvedem ijedan zvuk (jesti se ne usudim, tu bih ipak morala s nečim lupiti, a to nikako ne želim) i onda u drugih pet minuta pospremim cijeli stan. I evo je.
Osjećam se puno bolje. U protivnom ju nosam ili cicamo ili se čuvamo i onda samo gledam oko sebe - ah, trebalo bi pospremiti ovaj veš, trebalo bi maknuti ovu čašu, obrisati prašinu s ove police...
Kad nemaš djecu misliš kako za ništa nemaš vremena i stalno nekud letiš, kad dobiješ prvo dijete pitaš se kako k vrapcu nisam imala vremena prije njega, a onda kad dođe drugo - jaaooooo! Dolazak bebe mijenja sve, a dolazak drugog i više od toga.
Kad smo bili na moru, apartman baš i nije imao vrata i cijeli je prostor bio u jednome, tako da se sve čulo, a Eli je bila ili u fazi uspavljivanja ili je u rijetkim trenucima spavala. Treće faze nije bilo. Shodno tome, trudili smo se ničime ne lupati da barem malo odmorimo i tako se naš apartman u kratkom roku pretvorio u kaos.
I ona jedan dan taman zaspi, a muž počne vaditi smeće, lupati suđem, a ja letim iz sobe - dobro, kaj radiš?
"Mi ćemo postati ko oni Japanci koji nikad ne izlaze iz sobe i žive u kaosu!", odgovara mi on.
Odem ljuta i onda skužim njegove riječi i puknem se smijati. Kakvi pobogu Japanci koji ne izlaze van iz sobe? Idem guglati i fakat, milijuni Japanaca, pazite - milijuni, nikad ne izlaze iz sobe jer igraju igrice na kompu i žive u sobi, a jelo im nose pred vrata. Imaju čak i ime, zovu se Hikikomori. Eto, ako niste znali, svašta novo naučiš uz malu djecu.
Nego, jednom davno Eli je zaspala, a Iskra je bila kod bake. Bila je večer, muž i ja smo sjedili na terasi, pili pivkana i udisali svjež zrak, no obojica smo osjećali kako nešto nije u redu i da je nešto čudno u tom zraku. Mir, tišina, samo nas dvoje. Koji čudan filing!
"Jesmo to zbilja mi ili smo u nekom drugom univerzumu", pitam ga usput dok idem provjeriti bebino disanje u sobu.
U tom trenutku izgledam ko mrtvac na dopustu, oči idu dolje same od sebe, ali ne idem sad spavati, kad konačno imamo malo vremena za sebe.
Kad legnem, Eli se probudi. Ista je stvar i s tom varalicom. Nema je ni za lijek, no redovito se stvori niodkud i stanemo ili sjednemo na nju kad mišica zaspi. Sve u svemu, zabavno je i ako tome ne pristupiš na taj način, ispališ ko zvečka.
Ono što ti nitko neće reći o prvoj godini s bebom
No ono što vam nitko neće reći ili će vam malo uljepšati, je da za vrijeme i nakon poroda, a posebno nakon carskog, sve boli i jedva možete ustati, a tu je jedno malo biće koje je bez vas bespomoćno, koje očajnički treba da ga nosite, mazite, hranite i volite. Bez pauze. Ako vam je to drugo dijete, tu je još jedno malo veće biće koje sad treba vašu pažnju, više nego ikad. I vi ćete im sve to dati.
Da se često i vi osjećate bespomoćno. U prva dva mjeseca sam se svako malo u spoju hormona i umora ulovila da plačem i mislim kako ne mogu preživjeti još jednu noć. I dan. I sat. I ipak sam preživjela, naravno, uz litre kave.
Da ćete trebati pomoć. Znam da su mame preponosne tražiti ju, ali tu ponosu nema mjesta. Jednostavno ne stignete ne puno toga, nego gotovo ništa. I to vas ubija.
Pomirite se s tim da ne možete sve, da vam stan neće izgledati kao prije, da vi nećete izgledati kao prije i da u skorije vrijeme nećete ni sekundu biti same i imati vremena za sebe. Doslovno. Ni pet minuta. A kad nekako dobijete tih pet minuta, iskoristite ih maksimalno - spavajte.
Da bebe od 24 sata na dan, 25 sati mogu cicati. I koliko god to bilo lijepo, dojenje je izuzetno iscrpljujuće, guta vam energiju i ne da prostora za disanje. No sagledajte to s pozitivne strane - topi kile i beba dobiva najzdraviju moguću hranu, a s koja tri mjeseca već će ona sama uvesti neki red i jesti svaka dva, tri sata i neće više 'živjeti na sisi.' I slobodno im nekad dajte bočku da malo odmorite, i ne, neće zbog toga odustati od cicanja i nećete ostati bez mlijeka i neće se dogoditi sve one strahote o kojima slušate.
Da ćete imati osjećaj da nikad nećete dobiti natrag svoje tijelo, koje em što sve boli, još mjesecima nakon poroda neće izgledati isto i nećete puno stvari moći obući. No ne brinite, sve će to klinci iz vas izvući, posebno ako, kao mi, dobijete dvije nespavalice.
Da je izreka spava kao beba zapravo samo mit. Ne spavaju sve bebe, neke skoro uopće ne spavaju, a velika većina ne spava mirno i spokojno, kako zamišljate onog koji spava kao beba. Mi smo u fazi kad sat vremena spavanja život znači, a sebe lovim kako spavam u najčudesnijim pozama.
Da će vam muž, odnosno tata, biti slamka spasa, oslonac za kojeg se možete čvrsto primiti, netko uz koga znate da ćete sve izdržati. I zato ga maksimalno uključite u podizanje tih malih bića i slobodno mu nekad ostavite dijete. Neće im se ništa dogoditi. Kod nas je situacija takva da je Iskra prisvojila tatu čim sam ostala trudna, kao da je osjećala da to tako ide. Prava je tatina princeza, a bebačica mi se smije čim se pojavi na vratima.
Također, svi će znati sve o djeci i o tome kako trebate izgledati i vi i vaš stan i vaše dijete. No to nije vaš problem. Njihovo mišljenje neće uspavati i okupati vašu bebu, niti će vam pospremiti stan.
Da djecu trebate što više maziti, nositi, voljeti i tetošiti. Nećete ih razmaziti, a vrijeme će proletjeti i više nikad neće biti tako mali. Uostalom, nosite ih samo godinu dana pa iskoristite to vrijeme kad vas trebaju i budite tu za njih. Ne želim propustiti ni jedan osmijeh, plač, gugutanje, kupanje. Uživam u tim malim slatkim trenucima.
Da ćete dolaskom bebe dobiti neku novu pokretačku energiju. Nevjerojatno je koliko ćete dobro funkcionirati čak i kad gotovo ništa nećete spavati. Neka sila će vas jednostavno pokretati, a ona se zove silna ljubav koju svi osjećamo za ta mala bića i zbog nje je sve vrijedno i sve moguće. I koliko god bilo teško, proći će i bit će lakše, a oni mali trenuci kad vam poklone osmijeh i kad osjetite zahvalnost što su tu, nadoknadit će sve neprospavane noći i dane.
I ono najvažnije, u svoj toj zbrci, kaosu, neredu, kakačima i stvarima koje nestaju, vidimo koliko smo zapravo sretni.
Ta mala ljepotica krašotica je donijela još toliko ljubavi, za koju nismo bili ni svjesni da je moguća u tolikim količinama. Toliko se osjećamo upotpunjeniji, toliko nam je ljepše od kad nas je četvero. Kao da smo oduvijek bili četveročlana obitelj. Toliko nam je falila, da to nije normalno.
Sad već ima tri mjeseca i ide malo na bolje, a ona se između grčenja nonstop smije i priča nam naveliko. Ima puno toga za reći, što će tek biti kad progovori.
Iskra je pak postala samostalnija, obožava seku, priča joj, tješi ju, mazi ju i predivna je pomisao da će njih dvije uvijek imati jedna drugu, a mi njih, naše predivne djevojčice.