Jesi li roditelj koji popravlja, burno reagira ili se povlači? Psihologinja kaže da obrasce nosimo iz djetinjstva
Većina roditelja barem se jednom uhvatila kako reagira baš onako kako su reagirali njihovi roditelji, iako su sebi obećali da nikada neće biti takvi.
Ponekad pokušavamo odmah riješiti svaki problem svog djeteta. Ponekad planemo i burno reagiramo. A ponekad se jednostavno emocionalno povučemo jer nam svega postane previše.
Poznata psihologinja dr. Shefali Tsabary u razgovoru za podcast The Parent Chat objasnila je da mnogi roditelji nesvjesno ponavljaju obrasce koje su i sami naučili u djetinjstvu i da se oni najčešće pojavljuju na tri načina, prenosi Today.
Roditelj koji stalno pokušava sve popraviti
Ovaj tip roditelja teško podnosi kada je dijete tužno, frustrirano ili razočarano.
Zato odmah pokušava pronaći rješenje, pomoći, „spasiti stvar“ ili zaštititi dijete od svake neugodne emocije.
Dr. Shefali objašnjava da takvo ponašanje često dolazi iz anksioznosti i potrebe roditelja da drži stvari pod kontrolom.
Na prvu to može izgledati kao velika briga i podrška, ali djeca tako ponekad ne nauče sama nositi se s frustracijama i izazovima.
Takvi roditelji često su i sami odrasli uz osjećaj da moraju sve držati pod kontrolom ili da su odgovorni za tuđe emocije.
Roditelj koji burno reagira kada je pod stresom
Drugi tip roditelja lako plane, viče ili impulzivno reagira kada je preopterećen.
Psihologinja kaže da iza takvih reakcija često ne stoji „loš karakter“, nego način na koji je osoba naučila nositi se sa stresom još u vlastitom djetinjstvu.
Ako si odrastao/la u domu u kojem su konflikti bili puni vikanja, kritike ili napetosti, moguće je da i danas automatski reagiraš na sličan način.
Dr. Shefali naglašava da cilj nije biti savršen roditelj koji nikada neće pogriješiti, nego naučiti prepoznati vlastite reakcije i postupno ih mijenjati.
Roditelj koji se emocionalno povlači
Treći tip roditelja pod stresom se emocionalno „isključi“.
Umjesto burne reakcije, povlači se, šuti ili djeluje potpuno odsutno.
Dr. Shefali objašnjava da je i to obrambeni mehanizam koji mnogi razviju još kao djeca, posebno ako su odrasli u okruženju u kojem emocije nisu bile sigurne ili poželjne.
Takvi roditelji često ne žele sukobe, ali djeca njihov emocionalni odmak ponekad mogu doživjeti kao hladnoću ili nezainteresiranost.
Većina roditelja nije „loša“, nego iscrpljena i nesvjesna svojih obrazaca
Poanta cijele priče nije u tome da roditelji sebe stave u neku kategoriju ili osjećaju dodatnu krivnju.
Dr. Shefali naglašava da većina roditelja daje najbolje što zna, ali često iz mjesta vlastitih nerazriješenih iskustava i obrazaca koje nikada nisu naučili drukčije regulirati.
Zato je prvi korak zapravo osvijestiti vlastite reakcije i zapitati se:
- Zašto me ovo toliko triggerira?
- Zašto imam potrebu odmah sve riješiti?
- Zašto se povučem kada postane teško?
Jer djeci ne trebaju savršeni roditelji. Trebaju im odrasli koji su spremni učiti, popravljati odnos i biti emocionalno prisutni čak i kada pogriješe.