Bio je početak mjeseca srpnja, a ljeto je ponešto uranilo i već u punom jeku pržilo danju, a noću je gušila njegova sparina. Ja sedam dana do poroda, iscrpljena, otečenih nogu, već umorna od iščekivanja, ali opet tako razdragano uzbuđena. Tog sam dana od jutra nešto pospremala, prala podove, čistila, kao da sam predosjećala da su mi to zadnji trzajevi što se toga posla tiče i da ću uskoro ležati prikovana za krevet, ali ne u bolesti, već u sretnom raspletu dugoočekivanog događaja.

Zadnji ctg, odnosno tri uzastopna, jer je beba bila premirna, pa sam cijelo jutro provela u bolnici ne bi li ustvrdili da je sve u redu, izvršili su mi u petak ujutro. Dakle, iako je postojala sumnja da je posteljica "prešla" (nisam baš bila sigurna što to točno znači) koja je kasnije odbačena, pa je utvrđeno da ipak nije, doktorica me je pustila kući s napomenom da dođem ukoliko bude potrebno na hitnu. Ukoliko ipak ne bi bilo potrebno, predviđala je da bi u ponedjeljak bilo krajnje vrijeme i da bi tada trebala sa uputnicom doći u bolnicu, pa ću tamo vjerojatno i ostati. I sama sam željela da tako bude, da provedem još koji dan s djecom, jer mi boravak u bolnici teško pada i ako se ikako može sve razvući do zadnjeg neodgodivog trena.

Bilo je oko 18:30 kada sam spremala večeru i usput jela. U toj sam trudnoći nonstop jela i neprestano sam bila gladna. Čekala sam da dođu suprug i djeca koja su s njim bila vani, pa da i oni jedu. Najednom sam osjetila da mi topla tekućina curi niz noge i u taj čas pomislila da mi je krenula teći plodna voda. Međutim, kad sam pogledala da ustanovim je li moja konstatacija točna, imala sam što i vidjeti. Po kuhinjskim pločicama već su curile kapljice krvi. Taj me prizor istodobno uzrujao i prestravio, te sam krenula dozivati supruga. No, on je već bio na stubištu. I tada je krenula prava strka. Ja sam se kao u bunilu krenula tuširati, a suprug je vikao da što radim, kakvo tuširanje. Kao da nisam shvaćala da su tu možda minute u pitanju, no ubrzo sam se pribrala, zgrabila ručnik, stavila ga među noge i bez razmišljanja takva ušla u auto. Nisam čak ni natikače obula, već sam bila posve bosa. No, to su bile trivijalne i nevažne stvari, a u pitanju su bile one od životne važnosti. I tako smo jurili prema bolnici, oboje izbezumljeni. Meni su se glavom vrzmale svakakve misli koje su me plašile i uzrujavale.

bebino okruženje Sve što trebate znati o plodovoj vodi

Nije bilo vremena za strah

Molila sam se, a srce mi je udaralo kao bubnjevi na nekom rock koncertu. Srećom, bolnica je od nas nekoliko minuta vožnje i začas smo bili tamo. Muž me brzo izvukao iz auta, a djelatnici hitne polegnuli na pokretni krevet i jurili smo trkom kroz hodnike do sale za operacije. Tamo su mi tutnuli dva papira da potpišem, a koje sam potpisivala u stanju polusvijesti. Iako sam bila svjesna svega, opet mi se nekako činilo da sam u nekom polusnu, kao da se to meni uopće ne događa. U sljedećem trenutku sam začula otkucaje srca svog djeteta, što me donekle smirilo i čula pregovaranje doktora o tome što i kako. Učas ih se skupilo mnogo oko mene, pa su svi nešto radili kao pčele, svaki na svom zaduženju. Jedan me pikao, drugi me ispitivao nešto da me održi pri svijesti, a treći pripremao masku, onu za odlazak u drugu dimenziju.

Nije bilo mnogo vremena za strah, iako mi je cijelo tijelo podrhtavalo u taktu mog uznemirenog srca i još sam uvijek molila i molila da s bebom bude sve u redu i da sa mnom tako bude, ali sam nekako više na njega mislila (svog još nerođenog sinčića). I ubrzo je sve bilo gotovo za mene, a za doktore je tek počinjalo. Što su radili i kako su se sa mnom mučili, to nisam znala ni slutila. Nego, eto, htio je Bog da prilike budu takve da se moj sinčić rodi zdrav, iako je jadničak imao dvaput vrpcu povezanu oko vrata i s čvorićima su se mučili da bi ju otpetljali, a dijagnoza bila određena "placenta praevia".

Predležeća posteljica Krvarenje u trudnoći može biti znak placente previje

Carski rez koji me je promijenio 

Poslije sam tek doznala značenje te dijagnoze kad se skupinica od nekoliko doktora sjatila oko mog kreveta svi me tješeći i gladeći po kosi, a ja ih u čudu gledala razmišljajući zbog čega je to. I rekli su mi da sam popucala jako, pa su se namučili dok su me pokrpali, jer sam po istom mjestu rezana tri puta i nastao je problem kad su me krenuli šivati. Posteljica je napola izišla van i beba je bila u izrazitoj opasnosti. U velikom postotku kod ove dijagnoze ostaju djeca s posljedicama o kojima ne želim ni misliti, a moj se junak svemu tome odupro, čuvao ga netko odozgo valjda, pa kad su mu mjerili cirkulaciju i svašta nešto kod njega je sve bilo u normali i dapače, super za ovakav slijed događaja.

treća faza Porod ne završava dok ne izađe posteljica

Još se sjećam kako je mladi neonatolog rekao: "Pa,ovo je pravo čudo!" I to je rekao s vidnim oduševljenjem, dok ga je 'prikopčao' na taj aparatić, a ja nisam znala zašto mu sve to mjeri, jer prijašnjoj djeci nisu to sve mjerili. I da ne idem sad u neke detalje i ovako se već ovo odužilo, djetešce je rođeno u najboljem redu s tri "velike" kilice i 50 centimetara, malena žilava loptica, mali junačina koji pojma nije imao što se oko njega izdogađalo.

Ovaj mi je carski bio najteži do sada i dosta sam se izmučila s kojekakvim tegobama, no bila sam prezaposlena misliti o tome kad sam slavila život i priliku koje smo oboje dobili, da živimo i veselimo se životu. To me je u jednu ruku i promijenilo. Odbacila sam neka uvjerenja koja sam imala dotada. Sve se završilo u najboljem mogućem ishodu i ja se svakodnevno nastojim toga prisjetiti i biti zahvalna do neba doktorima koji su uložili velik trud da donesu moje dijete na svijet živo i zdravo i da mene saniraju.

Tema s foruma Iskustva mama s carskim rezom