Griješim li što sinu od 2,5 godine dajem pravo da se i njegovo mišljenje čuje, uzme u obzir!? Hoće li moj stav roditelja da i dijete ma koliko malo, nejako i nezrelo bilo, ima pravo na svoje mišljenje i da sam ja kao roditelj dužna uzeti ga na razmatranje, napraviti od djeteta ono što nazivamo razmaženim djetetom!? Čini li taj stav od mene budalu, odnosno dopuštam li djetetu da time od mene pravi budalu?

Okončana stara debata: razmaziš li ako maziš?

Ponekad, ovisno o prilici, kad se Dino i ja sukobimo oko nečeg, osim što on odlučno kaže 'ne', bude tu i plakanja s njegove strane. Dok se spuštam na koljena ne bih li došla na njegovu razinu, licem u lice, kako bih ga zamolila da se smiri i da me posluša, da mi (na svoj način) kaže što doista hoće, od neke druge, treće, ne važno, uglavnom, starije osobe slušam "Griješiš. Jesi li rekla da se ide ravno? Onda se ide ravno i tu nema rasprave. Zato je i tako cmizdrav." Je li to točno?Jesam li zaista u krivu što mu dajem priliku da na sebi svojstven način iskaže svoje mišljenje, svoj stav?

Djecu smatram malim ljudima koji isto imaju prava

Iskreno, osobno smatram da ne griješim. Ok, možda u pojedinim trenucima jesam sklona popuštanju (koji roditelj, osobito majka, nije), ali generalno, držim da ne griješim. Zašto? Evo zašto. Djecu smatram malim ljudima. Rođeni kao takvi, kao pripadnici ljudske vrste, takvi imaju pravo na sve što i mi odrasli s tim da mi moramo u njihovo ime razmišljati je li ono što žele dobro ili loše za njih, ljude koji ih okružuju… Ne smatram da će slušanje njegovih želja u danom trenutku, davanje prostora i vremena da kaže što želi Dina učiniti razmaženim djetetom. Dapače. 

Djeca nisu mali ljudi, nego mali neandertalci

To što sam roditelj ne znači da apsolutno i bez iznimke mora biti onako kako ja kažem. Zašto se ne bismo našli na pola puta, ako pokaže da mu moj prijedlog ne odgovara zbog ovog ili onog razloga?  Ako na trg možemo doći iz nekoliko pravaca, zašto bi baš moj bio jedini ispravan. Kakve veze ima, ako ćemo do trg ići ulicom zajednički dogovorenom, a ne onom koju sam ja odredila jer je meni na prvu loptu više odgovarala, npr. zato što je kraća pa ćemo brže doći.

Djeca 'cmizdre' zato što ih ne uvažavamo

Gledam stvari pozitivno. Dogovorit ćemo se, a on će pritom izraziti svoje mišljenje, naučit će kako se to radi i spoznati da ima pravo na to. Vježbat će kako se izboriti za svoje pravo. Ja si neću dopustiti da njegov svijet podredim svom kako me ne bi dekomodirao. Djeca 'cmizdre', kako ponekad volimo reći i sebi olakšati dušu,  ne zato što im nešto nismo pružili ili dopustili, već zato što ih ne slušamo, ne uvažavamo i to ih čini pekmezastim. Razmaženost je nešto posve drugo i ne očituje se u ovakvom plakanju. 

Autoritarni odgoj stvara nesigurne, a popustljivi neodgovorne osobe

Kad čekamo na semaforu da se pojavi 'mali zeleni' kako bismo mogli sigurno prijeći ulicu, držim ga za ruku, ali spustim se do njega da bismo bili u razini. Kad negoduje zbog nekog mog odabira, spustim se na koljena da budemo licem u lice, kao dvoje ravnopravnih ljudi  (jedan mali i jedan veliki čovjek) koji se nastoje usuglasiti. I ne smatram da me to spuštanje na njegovu razinu čini 'lakim' roditeljem, da je Dino mali gad od djeteta koji je pronašao način kako će najlakše manipulirati mojim majčinskim osjećajima zbog kojih ću mu popustiti uvijek i u svemu. 

'Sto ljudi, sto ćudi' vrijedi i za djecu

Dopustiti djetetu da iskaže svoje mišljenje nije pitanje roditeljske popustljivosti nego djetetovog prava da pokaže svoj stav, da se izbori za sebe i to je to. Nema ni više ni manje. A plakanje?! Plakanje je jedan oblik njegove komunikacije. Plač je prvenstveno njegovo prvo komunikacijsko sredstvo, a s vremenom njime nauče manipulirati, priznajem.  Ako djetetu ne dopustiš da kaže što ima, to će dijete plakati i plakati i plakati sve dok to plakanje ne preraste u živčane napadaje, nervozu, izljeve bijesa, a roditelji (i okolina) ne pobjesne jer je dijete plačljivo, cmizdravo, razmaženo, ne zna prihvatiti ne…

Pričajte dječjim jezikom i spriječite ispade bijesa

Nisam ja nikakav stručnjak, ali promatrajući dijete iz kuta jednog roditelja, mislim, odnosno vidim da je to ispravan put, barem što se njega tiče. Al' baš kao i odrasli ljudi i za male vrijedi ona 'sto ljudi, sto čudi'. No vrijedi pokušati razgovarati, dogovarati… Može biti i zabavno, a onaj duži put do trga koji je on izabrao u odnosu na moj kraći i brži, često bude pun lijepih iznenađenja koje budu tema razgovora prije spavanja nakon čega utonemo u san zagrljeni, sretni i zadovoljni. Ima li ljepšeg kraja još jednog obiteljskog dana dok dijete odrasta? Ja znam da nema.