Mnogi ljudi tek u odrasloj dobi počnu shvaćati koliko ih je obilježilo okruženje u kojem su odrasli. I ponekad nisu problem samo velike traume ili teški događaji, nego sitnice koje su se godinama ponavljale poput toga da roditelj nikada nije priznao pogrešku ili rekao jednostavno „oprosti“.

Danas se puno više govori o važnosti emocionalno zdravog odnosa s djecom, no u mnogim obiteljima isprika roditelja nekad se smatrala znakom slabosti ili gubitka autoriteta. Stručnjaci ipak upozoravaju da djeca koja nikada ne dobiju potvrdu svojih osjećaja često posljedice nose i u odraslu dob.

kolumna jedne mame Što sve učimo dijete kad mu se ispričamo?

1. Možda si izrazito osjetljiv/a na sukobe

Ako si odrastao/la u domu u kojem su konflikti završavali šutnjom, ignoriranjem ili emocionalnim povlačenjem, moguće je da te i danas svaki sukob snažno uznemiri.

Možda izbjegavaš konflikte pod svaku cijenu, teško govoriš kada te nešto povrijedi ili osjećaš veliku nelagodu čim nastane napetost. Neki ljudi imaju i potrebu da se svaki problem odmah riješi jer im nesigurnost izaziva snažan stres.

Stručnjaci objašnjavaju da djeca koja nikada nisu naučila kako izgleda zdravo rješavanje sukoba često u odrasloj dobi imaju pojačanu emocionalnu reakciju na neslaganje i konflikte.

2. Možda u sebi nosiš duboku ljutnju i zamjeranje

Kada dijete nikada ne dobije ispriku ili priznanje da je povrijeđeno, lako razvije osjećaj da njegovi osjećaji nisu važni.

Zbog toga mnogi ljudi godinama potiskuju ljutnju i razočaranje, a onda ih i mala situacija može potpuno preplaviti.

Ako ti roditelj nikada nije mogao priznati da je pogriješio, možda si odrastao/la s osjećajem da nisi dovoljno važan/na, da te nitko ne čuje ili da su tvoje emocije „previše“.

Takvi obrasci često ostaju duboko u nama, čak i kada odrastemo.

3. Možda si naučio/la emocionalno se „isključiti“

Kada roditelji ne razgovaraju o emocijama i nikada ne objašnjavaju sukobe, neka djeca s vremenom nauče emocionalno se udaljiti kako bi se zaštitila.

Kod nekih ljudi to kasnije izgleda kao povlačenje u sebe, osjećaj otupljenosti ili poteškoće u razumijevanju vlastitih emocija i potreba.

Stručnjaci objašnjavaju da je to često obrambeni mehanizam koji se razvio još u djetinjstvu, način da dijete lakše podnese osjećaj nesigurnosti ili emocionalne boli.

4. Možda ti je teško vjerovati ljudima

Ako roditelj nikada nije preuzimao odgovornost za svoje ponašanje, dijete često odrasta s osjećajem da nikome ne može potpuno vjerovati.

Jer ako osoba koja te trebala štititi, slušati i podržavati nije mogla priznati da je pogriješila, lako je početi sumnjati i u druge odnose.

Možda zato često preuzimaš krivnju čak i kada nisi odgovoran/na ili stalno imaš osjećaj da moraš biti na oprezu.

Iskustva iz djetinjstva ne moraju definirati ostatak života

Stručnjaci naglašavaju da razumijevanje vlastitog djetinjstva nije traženje krivca, nego pokušaj da bolje razumiješ sebe i obrasce koje nosiš.

I možda je upravo zato važno zapamtiti da isprika ne umanjuje autoritet roditelja. Dapače, djeci pokazuje kako izgleda siguran, zdrav i iskren odnos.

A mnogi ljudi upravo zahvaljujući iskustvima iz vlastitog djetinjstva kasnije postanu roditelji koji više slušaju, otvorenije razgovaraju o emocijama i lakše svojoj djeci kažu ono što možda sami nikada nisu čuli: „Žao mi je.“

Nekad je bitno, a nekad… U ove 3 situacije bi roditelji trebali razmisliti dvaput trebaju li se ispričati djetetu