Može li dojenje utjecati na simptome ADHD-a? Novo istraživanje donosi zanimljive rezultate
Dojenje ima brojne poznate dobrobiti za zdravlje djeteta, a novo istraživanje sugerira da bi moglo biti povezano i s kasnijim razvojem pažnje i ponašanja.
Znanstvenici sa Sveučilišta u Bergenu u Norveškoj analizirali su podatke o više od 37 tisuća djece kako bi istražili postoji li povezanost između trajanja dojenja i simptoma poremećaja pažnje s hiperaktivnošću (ADHD).
Rezultati, objavljeni u znanstvenom časopisu Biological Psychiatry, pokazali su da su djeca koja su tijekom prvih mjeseci života dulje hranjena majčinim mlijekom, bez dodatka adaptiranog mlijeka ili krute hrane, kasnije imala nešto manje izražene simptome nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti. Njihovo ponašanje procjenjivalo se u dobi od tri, pet i osam godina.
Ta povezanost ostala je prisutna čak i kada su istraživači uzeli u obzir genetsku sklonost ADHD-u te različite obiteljske i druge čimbenike.
Što su znanstvenici istraživali?
ADHD je neurorazvojni poremećaj koji se može očitovati teškoćama s održavanjem pažnje, hiperaktivnošću i impulzivnošću. Simptomi se razlikuju od djeteta do djeteta, a na razvoj poremećaja snažno utječe genetika.
Ipak, geni nisu jedini čimbenik koji može utjecati na razvoj djetetova mozga. Važnu ulogu imaju i različiti čimbenici iz okoline, uključujući one kojima je dijete izloženo prije i nakon rođenja.
Majčino mlijeko sadrži masne kiseline, hranjive i druge biološki aktivne tvari koje sudjeluju u rastu i razvoju djeteta. Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje isključivo dojenje tijekom prvih šest mjeseci života.
Ranija istraživanja već su upućivala na moguću povezanost dojenja i manjeg rizika od ADHD-a, ali znanstvenicima je bilo teško utvrditi koliko na te rezultate utječu drugi čimbenici.
Primjerice, obitelji se razlikuju prema životnim navikama, zdravstvenom stanju i socioekonomskim okolnostima. Osim toga, roditelji koji i sami imaju izraženije simptome ADHD-a mogu se susretati s dodatnim izazovima tijekom dojenja, a svojoj djeci prenose i dio genetske sklonosti poremećaju.
Zato su norveški istraživači pokušali što bolje razdvojiti povezanost dojenja i simptoma ADHD-a od utjecaja genetike i obiteljskih okolnosti.
Pratili su više od 37 tisuća djece
U prvom dijelu istraživanja analizirani su podaci o 37.643 djece rođene između 1999. i 2009. godine.
Kada su bebe navršile šest mjeseci, majke su ispunjavale upitnike o njihovoj prehrani. Istraživače je posebno zanimalo koliko su dugo djeca dobivala majčino mlijeko bez dodatka adaptiranog mlijeka ili krute hrane.
Roditelji su zatim procjenjivali ponašanje djece u dobi od tri, pet i osam godina, odnosno koliko su kod njih bili izraženi simptomi nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti.
Rezultati su pokazali da je svaki dodatni mjesec takvog načina hranjenja bio povezan s nešto manje simptoma ADHD-a u sve tri promatrane dobi.
Kako bi dobili precizniju sliku, znanstvenici su potom detaljnije analizirali podatke o 18.349 obitelji. Uključili su i genetske podatke djece i njihovih roditelja te uzeli u obzir čimbenike poput obrazovanja majke, dobi roditelja, porođajne težine djeteta i godišnjeg doba u kojem je rođeno.
Povezanost duljeg hranjenja majčinim mlijekom i manjeg broja simptoma ADHD-a ostala je prisutna i nakon tih dodatnih analiza. Ipak, razlika je bila nešto manja kada su djeca navršila osam godina.
Uspoređivali su i braću i sestre
Posebno je zanimljiv dio istraživanja u kojem su znanstvenici uspoređivali braću i sestre iz istih obitelji.
Analizirali su podatke o 8.209 parova braće i sestara, a posebno su promatrali više od 5000 parova kod kojih trajanje hranjenja majčinim mlijekom bez adaptiranog mlijeka i krute hrane nije bilo jednako.
Takva usporedba važna je jer djeca iz iste obitelji dijele dio genetskih obilježja i odrastaju u sličnim okolnostima.
Pokazalo se da su djeca koja su dulje dobivala majčino mlijeko na taj način u prosjeku imala nešto manje simptoma ADHD-a od svoje braće ili sestara koji su tako hranjeni kraće.
Takvi rezultati dodatno podupiru povezanost dojenja i simptoma ADHD-a, no ni usporedba braće i sestara ne može sa sigurnošću dokazati da je dojenje uzrok uočenih razlika.
Kada su znanstvenici zasebno analizirali dječake i djevojčice, povezanost je bila slabije izražena.
Razlike su bile male
Iako rezultati zvuče zanimljivo, istraživači upozoravaju na važan detalj: uočene razlike u simptomima ADHD-a bile su male.
To znači da se na temelju ovog istraživanja ne može pouzdano predvidjeti hoće li pojedino dijete razviti ADHD s obzirom na to koliko je dugo bilo dojeno.
Moguće je da bi se takve male razlike mogle pokazati značajnima na razini velikog broja djece, ali za pojedino dijete one ne moraju biti primjetne.
Važno je i to da istraživači nisu pratili isključivo djecu s dijagnosticiranim ADHD-om, nego su analizirali simptome koje su roditelji procjenjivali putem upitnika.
Takve procjene mogu biti korisne u velikim istraživanjima, ali nisu isto što i stručna dijagnostička obrada.
Osim toga, riječ je o promatračkom istraživanju. Iako su znanstvenici uzeli u obzir brojne čimbenike, ne mogu potpuno isključiti mogućnost da su na rezultate utjecale i neke druge okolnosti koje nisu mogli izmjeriti.
Kako bi majčino mlijeko moglo utjecati na razvoj mozga?
Znanstvenici zasad nemaju konačan odgovor na pitanje zašto je dulje dojenje povezano s nešto manje simptoma ADHD-a.
Jedno od mogućih objašnjenja odnosi se na sastav majčina mlijeka, koje sadrži brojne tvari važne za razvoj živčanog sustava.
Među njima je i triptofan, aminokiselina koja sudjeluje u procesima povezanima s komunikacijom između crijeva i mozga.
Majčino mlijeko sadrži i posebne složene šećere koji potiču razvoj korisnih crijevnih bakterija. Neka istraživanja na životinjama pokazala su da bi određeni procesi povezani s crijevnom mikrobiotom mogli utjecati na pažnju i pamćenje.
Ipak, takvi nalazi još ne dokazuju da isti mehanizmi objašnjavaju povezanost dojenja i simptoma ADHD-a kod djece.
Istraživače zanima i moguća uloga bliskog fizičkog kontakta tijekom dojenja, odnosno njegova povezanost s osjećajem sigurnosti i emocionalnom regulacijom.
Za bolje razumijevanje tih mogućih mehanizama bit će potrebna dodatna istraživanja.
Što ovi rezultati znače roditeljima?
Istraživanje pruža još jedan zanimljiv uvid u moguću povezanost prehrane u najranijoj dobi i kasnijeg razvoja djeteta.
No važno je naglasiti da se na temelju ovog istraživanja ne može zaključiti da nedojenje uzrokuje ADHD niti da dojenje može spriječiti njegov razvoj.
ADHD je složen neurorazvojni poremećaj na čiji razvoj utječe više čimbenika, među kojima genetika ima posebno važnu ulogu.
Dojenje ima brojne zdravstvene dobrobiti, ali nije uvijek moguće niti je svakoj obitelji jednako dostupno.
Zato rezultate ovog istraživanja ne treba shvatiti kao razlog za zabrinutost roditelja čija djeca nisu bila dojena ili su dojena kraće.
Ono što znanstvenici zasad mogu reći jest da su u velikoj skupini djece pronašli povezanost između duljeg hranjenja majčinim mlijekom i nešto manje izraženih simptoma ADHD-a. Hoće li buduća istraživanja potvrditi da iza te povezanosti postoji i izravan učinak dojenja, tek treba utvrditi.