Kad kažnjavaš dijete rečenicom 'idi u svoju sobu' nećeš postići ono što želiš. Evo što je bolje
Kad smo bili mlađi, mrzili smo kada su nas roditelji slali u sobu i zaklinjali smo se da nikada, nikada, nikada nećemo učiniti isto vlastitoj djeci. Ako ti je ovo poznato, pokušaj premotati film unaprijed - nekoliko desetljeća kasnije. Sada si ti roditelj i tvoje se dijete ponaša aposolutno užasno, ne dajući ti drugu mogućnost (ili izbor) nego da ga pošalješ u svoju sobu. Dakle, povijest se ponavlja, a tvoje te dijete to apsolutno mrzi, a ako si iskrena, ni ti se zasigurno ne osjećaš sjajno.
Postoji li drugi (i bolji) način?
Ali što ako postoji drugi način da svom djetetu - i sebi - pružiš prijeko potrebnu udaljenost i odmor, bez kazne i te mrske rečenice – “idi u svoju sobu”? Nedavno smo naletjeli na video s Instagrama doktorice Siggie Cohen, psihologinje specijalizirane za razvoj djeteta, a njezin savjet što učiniti u trenutku kada ti samo treba odmak je zaista odličan i lako primjenjiv.
Prije svega, razgovarajmo o tome što se s tobom događa kad osjetiš potrebu da vrisneš "idi u svoju sobu". Šanse da se u tom trenutku osjećaš prilično iznervirano (ili čak izuzetno bijesno) su zaista velike. Sasvim je u redu tako se osjećati, umiruje nas dr. Siggie. "Ali bijes i frustracija nisu učinkovit roditeljski alat", napominje doktorica. "Navode vas da reagirate impulzivno i koristite taktike poput srama i krivnje."
Sada razgovarajmo o tome što se događa djetetom kad mu to kažeš. Kao što se vjerojatno sjećaš iz vlastitog djetinjstva, to vrijeme dijete zasigurno neće iskoristiti za samorefleksiju ili razmišljanje o tome što je moglo učiniti drugačije. "Umjesto toga, tvoje će dijete vrijeme provoditi samo osjećajući se okrivljenim ... i uglavnom osjećajući ljutnju i bijes", objašnjava dr. Siggie. Ipak, to ne znači da bi trebala dopustiti da neprimjereno ponašanje ostane nezapaženo.
Savjet psihologa
Doktorica Siggie nudi alternativni pristup, koji rješava sram, a istovremeno potiče introspekciju. Evo što psihologinja predlaže da umjesto toga kažeš:
“Joj, ovo što se upravo dogodilo ... uopće nije u redu. Oboje moramo razmisliti o tome. Dakle, napravit ćemo predah jedan od drugog. Onda kad se vratimo i promislimo, reći ću ti što sam mislila o onome što se dogodilo, a ti češ mi reći što si ti mislio i zajedno ćemo odlučiti što ćemo sljedeći put učiniti da nam oboma bude bolje. "
Na ovaj način, i dalje dajete djeteš vremena i prostora da razmisli o onome što je učinio/la, ali umjesto da ga optužuješ („razgovarajmo o tome što si učinilo/la“), preusmjeravaš ton s krivnje na prihvaćanje i razumijevanje („razgovarajmo o tome što se dogodilo ”). To stvara više prostora za razmišljanje.
Također uključuješ svoje dijete u rješavanje problema, a to je zasigurno vještina koja će mu poslužiti i u tinejdžerskim godinama, a i kasnije u životu. I to nije sve, "Modeliraš suradnju i rješavaš sukobe na emocionalno prihvatljiv, reagirajući način", dodaje dr. Siggie. Na kraju, osnažuješ svoje dijete da promišlja o vlastitom ponašanju ... i to je izuzetno važno!