Kad govorimo o prehrani djece, često se fokusiramo na to što jedu: jedu li dovoljno povrća, previše slatkog, preskaču li obroke. No iz perspektive psihologije, jednako je važno pitanje kako dijete jede i kakvo značenje obrok ima za njega.

Prehrana u dječjoj dobi nije samo nutritivni proces. Ona je emocionalni, relacijski i razvojni proces koji započinje vrlo rano i oblikuje način na koji će dijete kasnije doživljavati hranu, vlastito tijelo i signale gladi i sitosti.

Hrana nikad nije neutralna

Već u ranim godinama djeca povezuju hranu s iskustvima: s toplinom i povezanošću, ali i s pritiskom, pregovaranjem, nagradama ili kaznama. Njihov živčani sustav tada još nije zreo, ali je izrazito osjetljiv, pa način na koji odrasli reagiraju za stolom ostavlja dublji trag nego što često mislimo.

U praksi se najčešće susreću dvije krajnosti. S jedne strane je pritisak: „još tri žlice“, „pojedi za baku“, „bez deserta dok ne pojedeš povrće“. S druge strane je potpuna popustljivost, u kojoj nema jasne strukture obroka ni okvira oko hrane.

Ni jedan ni drugi pristup dugoročno ne podržava zdrav odnos prema hrani.

Djeca se rađaju sa sposobnošću samoregulacije

Djeca imaju urođenu sposobnost prepoznati glad i sitost. Ta se sposobnost razvija i jača kroz iskustvo, ali se može i narušiti. Kada ih se prisiljava da jedu mimo signala tijela ili kada odrasli stalno kontroliraju količinu hrane, djeca postupno gube povjerenje u vlastite tjelesne signale.

S druge strane, potpuna odsutnost strukture - neredoviti obroci, stalno dostupne grickalice ili nejasna pravila - može otežati učenje razlikovanja fizičke gladi od drugih stanja poput dosade, umora ili emocionalne uznemirenosti. U takvom okruženju dijete nema stabilan unutarnji okvir koji mu pomaže da se orijentira u vlastitim potrebama.

Zato se u suvremenim, znanstveno utemeljenim pristupima hranjenju naglašava struktura bez prisile: predvidivi obroci i mirno okruženje, uz poštivanje djetetove autonomije.

Srednji put: struktura i autonomija

U praksi to znači da odrasli imaju odgovornost za što, kada i gdje se jede, dok dijete ima pravo odlučiti hoće li i koliko pojesti. To nije popuštanje niti odustajanje od granica, nego razvojno primjeren način da dijete uči odgovornost prema vlastitom tijelu.

Takav pristup pokazuje se najkorisnijim za razvoj zdrave samoregulacije unosa hrane, upravo zato što ne uključuje ni pritisak ni kaos.

Izbirljivost i neofobija kao razvojna faza

Razdoblje izbirljivosti i odbijanja nove hrane najčešće se javlja u predškolskoj dobi. Djeca tada razvijaju autonomiju, testiraju granice i postaju opreznija prema nepoznatim okusima i teksturama. Taj se oprez često tumači i kao evolucijski mehanizam zaštite.

Problem ne nastaje zato što dijete odbije neku namirnicu, nego kada se oko hrane razvije borba. Što je veći pritisak, to je veći otpor. Djeci često treba više ponavljanja i neutralnih izlaganja kako bi prihvatila novu hranu, a prisila u tom procesu obično ima suprotan učinak.

Hrana kao nagrada ili utjeha: zašto to dugoročno ne pomaže

Korištenje hrane kao nagrade, kazne ili sredstva za smirenje može povećati njezinu emocionalnu vrijednost. Kada slatkiši postanu nagrada, oni prestaju biti samo hrana i postaju simbol utjehe ili uspjeha. Kada se dijete smiruje hranom, uči da se emocije reguliraju izvana, a ne kroz odnos, riječi ili druge strategije.

Emocionalno jedenje najčešće se povezuje upravo s takvim iskustvima, s pritiskom, restrikcijom ili emocionalno nabijenim hranjenjem, a ne s pukom popustljivošću roditelja. Emocionalno jedenje jedan je od glavnih rizičnih čimbenika za razvoj pretilosti, kako u dječjoj tako i u odrasloj dobi.

Zašto su obiteljski obroci važni

Istraživanja dosljedno pokazuju da su redoviti obiteljski obroci povezani s raznovrsnijom prehranom i povoljnijim prehrambenim obrascima kod djece. Ne zbog savršenog jelovnika, nego zbog atmosfere: zajednički obroci su prilika za modeliranje, razgovor i učenje kroz promatranje.

Nema savršenog roditelja za stolom

Svi dolazimo za stol sa svojim iskustvima iz djetinjstva. Neki od tih obrazaca su funkcionalni, neki nam više ne služe. Ako se ponekad uhvatiš kako pregovaraš, popuštaš ili pritišćeš, to ne znači da radiš nepopravljivu štetu. To znači da si čovjek.

Dobra vijest je da se odnos prema hrani može graditi i popravljati. Bez drame, bez borbi i bez savršenstva. Prvi korak je osvijestiti vlastita uvjerenja koja imamo prema hranjenju, kako bismo svojoj djeci mogli ponuditi bolje.

Djeci ne trebaju savršeni roditelji. Treba im miran, dosljedan i emocionalno dostupan odrasli.

I to je već jako puno.