Tek s četiri godine dijete postaje pravi 'cendravac'
Roditelji predškolske djece se često žale na cmizdrenje i cviljenje kod svoje djece te se često pitaju kada se ta ponašanja javljaju i do kada je to normalno ponašanje. Teško je točno reći kada se navedena ponašanja javljaju i do kada traju jer su individualne razlike između djece zaista velike. Osim što su neka djeca po temperamentu osjetljivija i teže se prilagođavaju novim situacijama, može se govoriti da velik broj djece slijedi normativni razvoj regulacije emocija.
Faze cendranja od 2. do 7. godine
Dijete u dobi od 1 do 2 godine je u fazi negativizma, što znači da mu je glavna riječ "Ne" tj. počinje se buniti i uslijed toga koristiti ponašanja poput cendranja i cviljenja. Naime, budući da u tom razdoblju dijete uglavnom tek počinje govoriti, teško mu je jasno izreći što želi ili ne želi, te dolazi do toga da ga roditelj u velikom broj slučajeva ne razumije što kod djeteta izaziva frustraciju.
Sljedeća razvojna faza kroz koju dijete prolazi je tzv. kriza treće godine. Dijete u toj dobi se uglavnom opire odraslima, što roditelji tumače kao prkosno razdoblje iako se zapravo radi o razdoblju razvoja samostalnosti djeteta. Trogodišnjaci mogu sami sebi pomoći, što do tada nisu mogli i često se nađu u problemima jer pokušavaju sami riješiti neku situaciju što im često ne uspijeva iz prvog pokušaja. U konfliktu su sa samim sobom, sve mora biti kako oni hoće te su poprilično kruti u odlukama i odabirima. To ih može i frustrirati, a ponašanje kojim će određeni broj djece smanjivati frustraciju bit će upravo cendranje, cviljenje i sl.
S četiri godine dijete zapravo postaje pravi "cendravac". Naime, u toj dobi dijete proživljava uspjeh i neuspjeh i uči ponašanja kojima će uspješno prevladati situacije neuspjeha. Emocionalno je nesigurno radi čega plače, cendra, čas je sigurno i stabilno, dok sljedeći trenutak može biti nesigurno i sramežljivo. S jedne strane u toj dobi je dijete previše sigurno u sebe, a ta sigurnost zapravo nije u skladu s djetetovim trenutačnim sposobnostima, što ga često dovodi u konflikte sa sobom i s okolinom.
Dijete u dobi od oko pet godina će rjeđe cviljeti i plakati, dok će dijete u dobi od oko šest i pol godina opet pokazivati emocionalno burna ponašanja. Teško će podnositi kritiku, krivicu, čas će voljeti, čas mrziti i u velikom broju situacija njegovo mišljenje će biti kruto.
Što roditelji mogu učiniti?
Ono što je zajedničko djeci različite dobi u različitim fazama je da uslijed frustracije koja nastaje zbog nemogućnosti da npr. sami obave zadatak, da se nose s neuspjehom, da prorade novu situaciju u kojoj su se našli, da prestanu biti sramežljivi, da mogu jasno izraziti što žele počinju cendrati ili cviljeti. Cendranjem ili cviljenjem snižavaju frustraciju i zapravo si uzimaju vremena da obrade informacije, emocije, uspjeh, neuspjeh i sve ono s čime se do tog trenutka nisu susreli i zapravo ne znaju kako se u toj situaciji ponašati, a pogotovo kako se nositi s emocijama.
Kada se sagleda sve prethodno napisano jasno ja da recept kojim će roditelji postići da njihova djeca ne cendraju ne postoji, no ono što roditelji mogu u tim situacijama raditi je biti pokraj djeteta i pokušati razumjeti njegovo ponašanje. Često roditelji cviljenje i cendranje tumače kao namjerno ponašanje kojim dijete pokušava roditelja "izbaciti iz takta", nešto dobiti i sl. Zapravo se radi o potpuno prirodnom procesu razvoja emocija koji se manifestira kod velikog broja djece. Uloga roditelja u tom procesu razvoja emocija je da svojim iskustvom pokaže djetetu kako se nositi s frustracijama.
Kao i u mnogim drugim situacijama tako i u situacijama kada se dijete uči nositi s emocijama, roditelji su ti koji pomažu djeci imenovati osjećaje te im pokazuju svojim ponašanjem različite strategije primjernog nošenja s osjećajima. Primjerice, nije primjereno bacati stvari u situacijama ljutnje već je puno korisnije izreći ljutnju i pokušati razgovarati o tome zbog čega je došlo do ljutnje.
Djeci je važno da ih roditelji pozorno slušaju što je ponekad teško jer su roditelji umorni. U tom slučaju, iskrenost je najvažnija. Pošaljite jasnu poruku da vas zanima što vam dijete želi reći i da upravo zbog toga treba pričekati da mu se možete u potpunosti posvetiti, a dano obećanje je potrebno i izvršiti. Kako dijete ne može velik broj informacija brzo obraditi, tj. potrebno mu je više vremena, jasno recite djetetu da vam se ne žuri i da imate vremena.
Nemojte ignorirati, prigovarati ili ismijavati dijete
Isti je princip i sa situacijama kada dijete nešto ne uspijeva napraviti "iz prve". U tim situacijama je važno dati djetetu informaciju da se velik broj stvari ne može napraviti "iz prve", već da je potrebna vježba kako bi se postigao uspjeh. Upravo radi svega navedenog važno je dati dopuštenje djetetu da se ne žuri, da ima vremena, reći mu da vidite da je uzrujano i da ste tu za njega. Važno je govoriti s djetetom "normalnim" tonom tj. nije poželjno povisiti ton glasa ili pak dijete ignorirati jer je cilj ostati u dobrom odnosu s djetetom. Bit dobrog odnosa je da upoznate svoje dijete što bolje i da se što bolje s djetetom usuglašavate. Ostanite u kontaktu s djetetom i pokušajte se suzdržati od prigovaranja. Prigovori samo pojačavaju to čemu prigovaramo i to što nam se trenutačno kod djeteta ne sviđa.
Pogotovo nije dobro ismijavati se djetetu tako da ga oponašate dok cendra ili pak da omalovažavate to kako se ono osjeća na način da mu govorite da prestane. Suzdržite se od atribuiranja poput: "Cendraš kao mala beba!", "Pogledaj kako si ružna kada cendraš!", "Nije lijepo cendrati!" i sl. Ako već imate potrebu ukazati na neprihvatljivo ponašanje neka to bude na ponašajnoj razini poput: "Drago mi je da si prestao cviljeti da možemo razgovarati!", "Voljela bih da mi ponoviš što si rekao!", "Imam vremena, samo polako!" i sl.
Također je važno uzeti u obzir i fiziološke potrebe zbog kojih dijete može biti cendravo i cviljeti. Ako je dijete gladno, umorno, bolesno i sl. veća je vjerojatnost da će biti i razdražljivije.
Iako se ponekad roditeljima čini da će njihovo dijete zauvijek cendrati, ipak je potrebno naglasiti da se ono sa sazrijevanjem djeteta smanjuje. Ponekad je potrebno i korisno imati na umu da je u velikom broju situacija potrebno vrijeme. Potreba da se sve mora riješiti i to u što kraćem vremenu u ovom slučaju će biti samo otegotna okolnost. Frustracije su sastavni dio procesa učenja, nešto što je iscrpljujuće i za što treba vremena, ali nešto što je potrebno.
Tekst je iz arhive portala missMAMA.