Psihologinja: Nije baš dobro lagati djeci, niti bezazlene laži - evo što ja napravim
Kad te pitaju gdje je taj tablet, a ti kažeš da je na popravku i da će biti neko vrijeme… Ili te pitaju mogu li dobiti sladoled, a ti napraviš tužno lice i kažeš da je slastičarnica zatvorena… Te male laži, koje preuzeto iz engleskog jezika zovemo „bijele laži“ često smatramo bezopasnima i ne osjećamo grižnju savjesti kad ih izgovorimo, posebno ako su u našu korist – i djetetovu korist. I mnogi kažu da je to sasvim u redu.
No, jedna psihologinja, Deena Margolin, u svom je podcastu razgovarala s trenericom roditeljstva Kristinom Gallant o malim, bijelim lažima koje su rekle svojoj djeci i iznenađujućim posljedicama koje su uslijedile, a sve je prenio Yahoo.com. Margolin je podijelila tri koraka koja roditelji mogu napraviti kako bi postavili granice bez pribjegavanja prikrivanju istine. I što učiniti ako te dijete ipak uhvati u maloj laži.
Sitne laži obično nastaju iz jednog razloga: preživljavanja. Roditelji su iscrpljeni. Kad nešto ponoviš i objasniš 10 puta i kad ti samo treba neka slamka spasa da ne poludiš idućih 5 minuta ili pola sata, pola dana… U tim trenucima, mala bijela laž čini se kao najlakši put do tog toliko željenog mira.
No, Margolin upozorava na važnu stavku: Istina gradi povjerenje. Što znamo, naravno. No, nekad mislimo da možda neće odmah shvatiti… Istraživanja pokazuju da djeca, čak i s 3 godine, mogu uočiti nedosljednosti između onoga što odrasli govore i onoga što rade. A djeca kojoj se često laže? Ona će vjerojatnije lagati sebi i manje će vjerovati svojim roditeljima tijekom vremena.
To, naravno, ne znači da je tvoje dijete nepovratno uništeno zbog jedne bezazlene laži. Znamo da nema savršenstva. Možemo jedino osvijestiti nešto, pa se potruditi ispraviti i pripaziti kako djelujemo nadalje. A kako se nositi s onim „sivim“ područjem? Evo nekoliko prijedloga koje donosi Margolin.
Zapitaj se: Je li ovo prečac ili granica?
Laganje se obično čini kao najbrži izlaz iz teškog trenutka. „Tablet je pokvaren“ čini se lakšim rješenjem nego reći „Ne možeš dobiti tablet“ - a zatim se nositi s raspadom sistema koji slijedi. Ali problem je u ovom: Prečaci ne grade vještine, nego to čine granice. Umjesto malih laži, bolje bi bilo iskreno postaviti granice: „Za danas smo završili s tabletom. Znam da je to teško čuti. U redu je osjećati se uzrujano.“
Kad ne koristimo male bijele laži, nego postavljamo granice, i dalje je poruka ista – 'ne', to radimo na način koji stvara prostor za velike osjećaje koji dolaze uz to. To ne pokazuje slabost, nego regulaciju. To je vodstvo. Svaki put kada odaberemo istinu i postavimo mirnu granicu, učimo svoje dijete da nam može reći istinu, da može osjećati velike osjećaje i prebroditi ih, šalje im poruku da je roditelj siguran, stabilan i iskren, čak i kada je teško.
Uhvaćen na djelu? Popravi to.
Ako vas dijete uhvati u laži, važna je iskrenost: „U pravu si. Rekla sam da je tablet pokvaren. To nije istina. Pogriješila sam. Vrijeme za tablet je danas prošlo, a sutra ga možeš opet koristiti.“
Ne moraš objasniti cijelu istinu četverogodišnjaku. Samo moraš to odraditi čvrsto i odlučno. Na primjer: „Nemamo vremena danas ići u park, ali naći ću vremena da idemo ovaj tjedan.“ Ili „Vrijeme za TV je danas gotovo. Uskoro ćemo imati još.“
Bez laži. Samo ograničenja - s ljubavlju.
Dakle, da zaključimo – ne, nisi loš roditelj ako si lagala svom djetetu. Samo si ljudsko biće. Ali svaki trenutak je prilika za izgradnju ili obnovu povjerenja. Važno je da dijete zna da može vjerovati onome što roditelj govori. Da može vjerovati u riječi koje izgovara. Jer iskrenost je ta koja mijenja odnose.