Pozitivno ogovaranje: Ovo je roditeljski trik koji gradi dječje samopouzdanje
U viralnom TikTok videu, korisnica @hannahwiththelipstick snimila je svoju kćerkicu kako sjedi za kuhinjskim stolom, mirno jede nuggetse i ne izgovara ni riječ... dok roditelji “iza njenih leđa” oduševljeno govore o njoj. “Bila je tako dobra danas... Svi je vole... Djeca su bila presretna kad su je vidjela.” A ona? Samo sjedi, šuti, i polako se smiješi, onako kako to znaju samo djeca koja osjećaju da su viđena.
Ovaj trenutak dio je sve popularnijeg roditeljskog trenda koji se naziva pozitivno ogovaranje – kada hvališ dijete kao da ono ne sluša, iako jako dobro zna da govoriš o njemu.
Što je točno pozitivno ogovaranje?
Na prvu, "pozitivno ogovaranje" zvuči kao kontradikcija. Ali roditelji koji ga prakticiraju kažu da ima pravu čaroliju.
Poanta je da pohvališ dijete ne direktno njemu, već nekome drugome u njegovoj blizini. Možeš to reći partneru, baki, djedu, čak i psu, sve dok znaš da male uši čuju. Dijete tada ne prima pohvalu “u lice”, već je samo prisluškuje i baš zato je doživljava iskrenije.
Psiholozi potvrđuju da ovakve pohvale mogu imati jači učinak od direktnih komplimenata. Kad dijete “slučajno” čuje kako roditelji pričaju pozitivno o njemu, ono to doživljava kao istinit, autentičan uvid ne kao pohvalu “iz dužnosti”.
Zašto roditelji to sve češće koriste?
Jer djeluje. I jer je jednostavno. U vremenu kada mnogi roditelji žele odgojiti emocionalno stabilnu, svjesnu djecu, ali istovremeno stalno sumnjaju jesu li na dobrom putu ovakvi trenuci djeluju kao potvrda: "Aha, nešto ipak radimo kako treba."
Kad dijete zadrži osmijeh jer je čulo da ste ponosni na njega, a ti se praviš da ništa ne primjećuješ, to su one male, tihe pobjede roditeljstva koje znače sve.
Kako to koristiti kod kuće?
Ne treba ti nikakav scenarij, kamera ili posebna priprema. Dovoljno je da u običnom trenutku izgovoriš nešto lijepo i to ne direktno djetetu.
Evo nekoliko primjera:
Dok se igraš s mlađim djetetom: “Tata, jesi li vidio kako je pomogla bratu? Baš me dirnulo.”
Pred psom (da, ozbiljno): “Znaš li ti kako se on danas lijepo ponašao kod doktorice? Baš sam ponosna.”
Na telefon pred bakom: “Ma ona ti je sama spremila igračke, nisam je ni morala pitati. Tako postaje odgovorna.”
Tijekom večeri, kao podsjetnik: “Rekla sam tati kako si se lijepo ponašala danas u trgovini. I on je bio jako ponosan.”
Što više ističemo njihove dobre osobine, čak i “usput” to više djeca vjeruju da su upravo takva.
Djeca nas stalno slušaju. Iako se ponekad prave da nisu tu, njihove male uši upijaju sve osobito ono što se kaže kad misle da nisu u centru pažnje.
Zato sljedeći put kad tvoje dijete napravi nešto lijepo, hrabro ili jednostavno divno reci to naglas. Ne direktno njemu, već onako usput. Možda će upravo ta “slučajno” uhvaćena rečenica postati glas koji će nositi u sebi cijeli život.