Knjiga 'Svako dijete je darovito' u izdanju Harfe donosi dokaze zašto nam je nužna radikalna promjena u shvaćanju odgoja i školovanja. Naš zastarjeli školski sustav šteti djeci i cijeloj zajednici, smatraju njemački autori, istaknuti znanstvenik, neurobiolog Gerald Hüther i novinar Uli Hauser.  

Roditelji i škole čine sve da bi poticali sposobnosti djece. Pa ipak, zato što nam se školski i obrazovni sustav općenito temelji gotovo iskljčivo na prenošenju znanja i na postignućima. Imamo odlične učenike i studente koji se u poslovnome svijetu pretvaraju u gubitnike. A na tom putu gubimo brojne neiskorištene i frustrirane talente. Tko želi postati liječnik, u našemu školskom sustavu mora biti dobar matematičar, ali ne mora uz to biti i empatičan. Trenutačno poimanje darovitosti i 'inteligencije' nije samo pogrešno već je i vrlo opasno.

Moramo prestati stvarati pritisak i stres već u djetinjstvu, tvrde autori. Uostalom, neuroznanost je odavno dokazala: svako je dijete darovito, a na nama je da to prepoznamo i djelujemo u skladu s tim. Stoga autori opisuju koje su darovitosti urođene i kako se razvija dječji mozak. Pokazuju da naš odgoj te aspekte gotovo uopće ne uzima u obzir i zahtijevaju promjenu stava kako bi sva djeca posve razvila svoje potencijale.

Iz knjige 'Svako dijete je darovito' prenosimo vam odlomak o vezi između svojeglavosti i darovitosti:

Kada se slomi svojeglavost

Nemoj ono, ostavi to, prestani: najjača volja i najozbiljniji trud djeteta ne znače više ništa ako odrasli smatraju da je u tom trenutku važno nešto drugo. Što ranije i što brže treba započeti s propisanim životom, ništa više nije samo po sebi razumljivo. Od odabira jaslica, vrtića i škole nastala je prava znanost. Planska izgradnja u gradovima uključuje i kategoriju "djeca od 0 do 10 godina". Još i prije negoli djeca dođu na svijet točno je određeno što bi ona od koje dobi trebala moći i znati. Djeca bi trebala pravilno koristiti svoje resurse, uspješno svladavati izazove, brzo se oporaviti od traumatičnih iskustava i dobro se nositi sa stresom. Tako su to naime formulirali njemački političari iz oblasti obrazovanja. S interneta se mogu preuzeti upute za optimalnog učenika, pisane u rasponu od 16 do 480 stranica, ovisno o pokrajini za koju vrijede. 

Što očekujemo od svog djeteta?

Popis želja koje se odnose na to što bi sve djeca trebala znati dugačak je. Roditelji male djece primjerice najviše žele da im dijete brzo zaspi. Bez obzira na to je li ono doista umorno ili je zapravo vrlo budno i radoznalo jer oko njega ima toliko toga što može otkrivati. Možda mu treba još neko vrijeme da procesuira dnevne događaje otvorenih očiju. Gotovo da nema teme o kojoj se u odgoju toliko raspravlja kao što je tema spavanja kod beba. Koliko dugo treba pustiti bebu da plače? Treba li odbrojavati minute? Kada je treba ponovno uzeti u naručje?

Poruka glasi: Nemojte previše razmaziti svoju djecu. Ne dopustite da vam ona diktiraju ritam. Provodite svoju volju. Provodite disciplinu, nikada nije prerano da se počne s njom. Zapravo je grozno to što je istina upravo obrnuta. Na početku se djecu uopće ne može razmaziti jer ona trebaju našu blizinu da bi postala velika i dovoljno snažna da bilo što postignu u životu. Svi bismo mi ipak trebali znati da se djecu pomoću disciplinskih mjera, kazni i nagrada ne može uopće disciplinirati, već ih se može samo naučiti da postanu poslušna. No poslušnost nije ono što nam u današnje vrijeme treba.

Čini se kao da se neki roditelji nalaze u rovovskome ratu – međusobno se promatraju, zauzimaju teritorije i opet ih napuštaju. Bave se pitanjima na koja nitko ne može dati odgovor: U kojoj količini dijete treba roditelje? Koliko mu je potrebno sna? Što da radim kada je dijete previše živahno? Može li se što učiniti kada pokazuje previše jaku volju? Što kada dijete živcira i kada odgoj postane teret? Zapravo želimo svojeglavu djecu, a onda je ne podnosimo.

Zašto je svojeglavost važna?

No svojeglavost djeteta izraz je njegove dotad stečene samostalnosti u razmišljanju, osjećanju i djelovanju. Djeca, doduše, moraju naučiti prilagoditi se i pridržavati se pravila društvenoga suživota, no ne smijemo pritom potiskivati njihove izraze autonomije, njihove vlastite misli i volju. Kako će dijete sazreti u samosvjesnu i samostalnu osobu ako je neprestano stjecalo iskustvo koje mu govori da je najbolje prilagoditi se? Govoriti samo ono što misle i drugi, raditi samo ono što drugi smatraju dobrim i važnim? Kod kuće to još možda i funkcionira, ondje djeca to čine za majčinu i očevu ljubav. No u vrtiću, a pogotovo u školi, takva će djeca, koja žele svima udovoljiti, postati prilagođene osobe i dosadnjakovići. A takvih već ima sasvim dovoljno.

Dijete koje se kod kuće ništa ne usuđuje reći i čini samo ono što mama i tata drže ispravnim boji se zapravo da će izgubiti svoje roditelje. Nedostaje mu sigurnost da ga se prihvaća i voli takvog kakvo jest. I upravo kao što je tu spremno potisnuti svoju vlastitu volju i vlastita razmišljanja kako bi imalo osjećaj pripadnosti, kasnije će i u vrtiću i u školi biti ovisno o mišljenjima i ocjenama drugih. 

"Što znači svojeglavost?" pitao se Hermann Hesse. "To znači da nešto ima značenje. Da netko ima vlastito mišljenje  o svakoj stvari na Zemlji. Čak i svaka biljka raste, živi, djeluje i osjeća samo prema svome vlastitom nahođenju i svoje postojanje temelji na tome da je svijet dobar, bogat i lijep." Hesse tvrdi da na Zemlji postoje samo dva bijedna, ukleta stvorenja kojima nije dano da žive i umru na način na koji im to govori njihov urođeni osjećaj. "Jedino čovjek i životinje koje je on pripitomio ne slijede glas življenja i rasta, već nekakve zakone koje je uspostavio čovjek i koje s vremena na vrijeme taj isti čovjek krši i mijenja."

Zna li vaše dijete da je jedinstveno?

Ne uspijeva svim roditeljima prenijeti svome djetetu osjećaj da je ono jedinstveno. Nekima nedostaje vremena da se užive u svijet svoga djeteta; oni su i sami pod pritiskom i žele da dijete radi ono što mu oni kažu. Oni očekuju prilagodbu, a ne svojeglavost. Jaka djeca na takve zahtjeve reagiraju otporom, prkosom i odbijanjem. To mnoge roditelje čini bespomoćnima. Oni tada pokušavaju još većim pritiskom provesti svoje ideje. Dijete u nekom trenutku popušta i prestaje izražavati svoju volju. Frustrirano je i nastoji svoju frustriranost osloboditi na nekom drugom mjestu – ponekad tako da maltretira slabije od sebe.

Kada bi svako dijete imalo priliku steći iskustvo vlastite jedinstvenosti te sigurnost da je voljeno takvo kavo jest, djetinjstvo bi prestalo biti natjecanje u tome tko je najbolji. Svako bi dijete bilo zadovoljno sobom, s radošću bi radilo na daljnjem razvoju svojih sposobnosti, učilo bi s puno volje i u društvo u kojem živi donosilo bi sve ono što zna i može. Veselilo bi se što može korak po korak razvijati i poboljšavati već stečene sposobnosti te ih isprobavati u različitim situacijama i usavršavati ih. Veselilo bi se što smije razvijati svoje vlastite predodžbe.

Ako malo bolje razmislimo, uvijek pamtimo upravo one tvrdoglave osobe iz svoga života. One koje imaju svoje mišljenje, neki svoj poredak, koje se orijentiraju prema onome što one smatraju dobrim ili pogrešnim. Osobe koje si odmalena nisu dale istjerati tu svojeglavost iz svoga bića.

Doduše, takve osobe svojom neprilagođenošću dovode nas same u pitanje, pa je to vjerojatno i razlog tomu da ih se pomalo i bojimo. One nas stavljaju pred zrcalo u kojemu posramljeno možemo vidjeti kakvi smo mogli postati da nismo izgubili svoju svojeglavost.