Pet 'iritantnih' ponašanja male djece koja su zapravo sasvim normalan dio razvoja
Kad djeca počnu hodati, više govoriti i sve jasnije pokazivati što žele, roditelji se susreću i s nekim novim izazovima. Mališani iz dana u dan usvajaju nove vještine, postaju samostalniji, ali razvijaju i navike koje roditeljima ponekad mogu poprilično ići na živce.
Stalno govore „ne”, ne žele dijeliti igračke, izmišljaju priče ili guraju u usta sve što im dođe pod ruku. I onda se roditelji s pravom pitaju je li takvo ponašanje uopće normalno za njihovu dob.
Dr. Cristina Farrell, voditeljica razvojno-bihevioralne pedijatrije, savjetuje roditeljima da, ako ih neko ponašanje zabrinjava, pokušaju promatrati kako se ponašaju druga djeca iste dobi.
„Čak i ako samo odete na igralište i promatrate djecu kako se igraju, to vam može pomoći da steknete bolju sliku. Ako ste i dalje zabrinuti, razgovarajte s pedijatrom ili odgojiteljem svojeg djeteta”, savjetuje.
Objasnila je i zašto su neka ponašanja koja roditeljima posebno teško padaju zapravo sasvim normalan dio dječjeg razvoja.
1. Na sve odgovaraju s „ne”
Kad dijete nauči riječ „ne”, čini se da je odjednom koristi za sve. Ne želi oprati zube, obući se ili izaći iz kuće. Roditeljima to može biti iscrpljujuće, ali djeca se tako ne ponašaju samo zato da bi im otežala život.
U toj dobi počinju shvaćati da su samostalne osobe, da mogu donositi odluke i da na neke stvari mogu utjecati.
Dr. Farrell objašnjava da odrasli odlučuju o velikom dijelu njihova svakodnevnog života pa djeca pokušavaju preuzeti kontrolu ondje gdje mogu. To posebno dolazi do izražaja kod odvikavanja od pelena i hranjenja, kada mališani mogu odlučivati što žele, a što ne žele napraviti ili pojesti.
„Sve je povezano s razvojem osjećaja vlastitog identiteta. Da biste razumjeli sebe, morate razumjeti svoje granice. Zato su mala djeca na neki način programirana da ih ispituju. Ne možete naučiti gdje su granice ako ih ne pokušate prijeći”, objašnjava dr. Farrell.
2. Izmišljaju priče i ne govore uvijek istinu
Ako dijete izmisli neku priču, prešuti što je napravilo ili ispriča nešto što nije sasvim točno, to ne znači nužno da namjerno laže.
Dr. Farrell objašnjava da je to često povezano s razvojem govora. Mala djeca još ne mogu uvijek jasno izraziti sve što misle, ne razumiju koliko je važno objasniti kontekst, a ni njihovo poimanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nije isto kao kod odraslih.
Primjerice, dijete koje inače voli banane može odjednom izjaviti da ih mrzi. No, možda ih samo u tom trenutku ne želi jesti.
„To ne znači da jučer nije voljelo banane. Djeca te dobi žive u sadašnjem trenutku. Za dvogodišnjaka zapravo ne postoje prošlost i budućnost. Sve se događa ovdje i sada”, kaže dr. Farrell.
Osim toga, mala djeca još ne razlikuju uvijek jasno maštu od stvarnosti. Tako dijete može reći da ima kućnog ljubimca, iako ga zapravo ima njegova baka.
Naravno, to ne znači da mala djeca nikada ne lažu ili ne pokušavaju nešto sakriti. I to je dio razvoja, kao i istraživanje uzroka i posljedica.
Djeca će ponekad pokušati prikriti ponašanje za koje znaju da odrasli neće odobravati, primjerice ako naprave nered ili prekrše neko kućno pravilo. A ako roditelji na takve situacije reagiraju ljutnjom, razočaranjem ili posramljivanjem, još je veća vjerojatnost da će dijete pokušati sakriti što je napravilo.
3. Ne žele dijeliti igračke ni igrati se s drugom djecom
Mala djeca često ne žele dijeliti svoje igračke, a ponekad se radije igraju sama, čak i kada su okružena vršnjacima.
No, prema riječima dr. Farrell, to je sasvim očekivano za njihovu dob.
Naime, u toj je dobi česta takozvana paralelna igra. Djeca se igraju jedno pokraj drugoga, ali ne nužno i zajedno. To je razvojna faza koja prethodi zajedničkoj igri.
Dr. Farrell objašnjava da djeca obično oko treće godine počinju više primjećivati jedni druge i shvaćati da se mogu zajedno igrati.
Dijeljenje je nešto što tek trebaju naučiti, a u toj im dobi nije lako razumjeti tuđe potrebe i osjećaje.
„Shvaćanje da drugi ljudi mogu imati drukčije osjećaje ili reakcije na ono što radimo ili ne radimo razvija se tek tijekom prvog ili drugog razreda osnovne škole”, objašnjava dr. Farrell.
Ipak, upozorava da roditelji mogu dodatno potaknuti djetetovu usmjerenost na sebe ako mu ne postavljaju jasne granice. U takvim situacijama dijete može steći dojam da ima više moći i da se sve vrti oko njega.
Dodaje da takve obrasce kasnije može biti teško promijeniti, ali da je to moguće jer su djeca vrlo prilagodljiva.
4. Sve stavljaju u usta
Roditelji male djece dobro znaju da gotovo svaki predmet može završiti u dječjim ustima. Upravo zato posebno treba paziti na sitne predmete koji mogu izazvati gušenje kod djece mlađe od tri godine.
Dr. Farrell objašnjava da je stavljanje predmeta u usta jedan od načina na koji mala djeca istražuju svijet.
Budući da još nisu razvila sve komunikacijske vještine, na taj način upoznaju teksturu, okus i druge osobine predmeta koji ih okružuju.
Stavljanje stvari u usta može im pomoći i da se umire, osobito tijekom nicanja zubića.
„Sisanje je najosnovniji način dobivanja hrane i utjehe. Želimo da djeca s vremenom prerastu tu potrebu, ali postoji razdoblje u kojem je dobro da se tako mogu sama umiriti”, kaže dr. Farrell za Parents.
5. Kopaju nos
Gotovo svaki roditelj barem je jednom uhvatio dijete s prstom u nosu. A nerijetko se sadržaj nosa poslije nađe i na mjestima na kojima ga nitko ne želi vidjeti.
Iako odraslima takvo ponašanje nije nimalo privlačno, za malu djecu ono je još jedan način istraživanja vlastitog tijela.
Osim toga, ako ih nešto u nosu smeta, pokušat će to ukloniti na način koji im je najjednostavniji. Ispuhivanje nosa vještina je koju tek trebaju naučiti, a za njezino usvajanje može biti potrebno dosta vremena.
Dr. Farrell podsjeća i da mala djeca još nemaju razvijenu kontrolu impulsa niti razumiju društvena pravila o higijeni i pristojnom ponašanju.
„Ako dijete osjeti nešto u nosu što želi istražiti ili ukloniti, bit će mu jako teško oduprijeti se tom porivu”, objašnjava.
Zato savjetuje roditeljima da dijete ne grde, nego ga nježno preusmjere i pokažu mu kako može drukčije riješiti problem.
Pritom će biti potrebno mnogo ponavljanja prije nego što dijete usvoji novu naviku.
Kada se ipak treba obratiti pedijatru?
Iako su navedena ponašanja normalna za malu djecu, postoje i situacije u kojima bi se roditelji trebali posavjetovati s pedijatrom.
Dr. Farrell preporučuje razgovor s pedijatrom ako dijete:
- nastavlja stavljati predmete u usta i nakon rane dječje dobi ili jede stvari koje nisu hrana
- ima česte ispade bijesa koji traju od 10 do 30 minuta ili dulje
- teško se samo umiruje
- izbjegava drugu djecu
- ne koristi verbalnu i neverbalnu komunikaciju kako bi se izrazilo
- pokazuje izrazitu osjetljivost na zvukove, teksture i druge osjetilne podražaje.
*uz korištenje AI