Izreka kaže da je šutnja zlato, no kad se koristi kao kazna u roditeljstvu, ona može napraviti više štete nego koristi.

„Ako je šutnja način da se dijete kazni, distancira ili mu se 'nešto dokaže', to vjerojatno nije najbolji pristup“, kaže terapeut i otac Kier Gaines. I dodaje: „Roditelji tada možda žele promijeniti ponašanje djeteta, ali zapravo čine suprotno – povređuju ga.“

Psihologinja za adolescente Barbara Greenberg slaže se: „Ignoriranje djeteta kad ste ljuti jedna je od najštetnijih kazni. Time zapravo poručujete: 'Ne zaslužuješ da te pogledam, a kamoli da ti nešto kažem'. To stvara dubok osjećaj srama.“

Promijeni kut gledanja Slanje djeteta 'u kut' ili u 'timeout' nije dobra taktika - osim ako to ne radiš na ovaj način

Dijete često ne razumije zašto šutite

Kad roditelj odluči kazniti dijete šutnjom, često pretpostavlja da će dijete 'shvatiti poruku'. No u stvarnosti, dijete ne zna što ste time htjeli reći – ostavljeno je da nagađa i osjeća se odbačeno.

Ponekad, kaže Gaines, djeca se ponašaju „prkosno, grubo ili jednostavno kao mala čudovišta“ upravo zato jer – trebaju bliskost. A kada im se na tu potrebu odgovori šutnjom, dijete osjeća samo još veću udaljenost i emocionalnu bol.

Bez razgovora nema ni razumijevanja

Ako šutimo, propuštamo priliku razumjeti što se zapravo događa u djetetovom unutarnjem svijetu. Možda je nešto učinilo iz inata, možda zbog nesigurnosti – ali to nikad nećemo saznati ako ne pitamo.

„Dajte djetetu priliku da objasni zašto je nešto napravilo“, savjetuje Greenberg. „To pomaže i vama i djetetu da shvatite ponašanje – i učite iz njega.“

Kazne bez razgovora ne pomažu djetetu da razmisli o onome što je učinilo. Otvoreni razgovor daje prostoru i za refleksiju i za povezivanje.

Šutnja ne uči zdravoj komunikaciji

Kada djecu kažnjavamo ignoriranjem, učimo ih da je u redu izbjegavati konflikte – ili se čak bojati svake rasprave. Djeca tada ne razvijaju vještine emocionalne pismenosti ni zdravog izražavanja osjećaja.

Kier Gaines upozorava: ako dijete nauči da je šutnja odgovor na sukob, kao odrasla osoba možda neće znati reći: „Povrijedilo me to“, „Ovo mi je teško“, „Nisam u redu“. Umjesto toga, povući će se i možda zadržavati ljutnju – što vodi frustracijama i narušenim odnosima.

Kada je šutnja opravdana?

Naravno, roditelji imaju pravo na vlastite emocije. Ako ste povrijeđeni ili ljuti i trebate trenutak da dođete k sebi, to je sasvim u redu – ali to treba jasno reći.

Gaines navodi primjer iz svog života: „Kad moja trogodišnja kći ima tantrum, nekad joj kažem: 'Dušo, jako te volim, ali sada ne mogu ovo. Trebam pauzu.' I odem na trenutak. Ali nikad je ne ignoriram samo zato da je kaznim.“

Greenberg dodaje: „Ako se osjećate preplavljeno, uzmite trenutak. Smirite se – ali objasnite što vas je uzrujalo i dajte djetetu priliku da kaže svoju stranu. Ponekad je sve samo jedno veliko nerazumijevanje.“

Što raditi umjesto šutnje?

Umjesto da se povučete i zatvorite, skinite roditeljsku „superherojsku masku“ i pokažite emociju. Recite djetetu: „Kad si to rekao/la, povrijedilo me. Treba mi malo vremena da razmislim kako se osjećam.“

Takvom otvorenošću ne samo da modelirate zdravo emocionalno izražavanje, već i oslobađate dijete teških sumnji – „Što sam to napravio/la?“ Dijete možda i dalje osjeća krivnju, ali zna što se događa i zašto.

Zanimljive metoda odgoja Montessori kod kuće: Zašto kazna ne djeluje, a učenje kroz posljedice svojih postupaka djeluje?