Moja djevojčica ima tri godine i u zadnja dva tjedna drastično je promijenila ponašanje. Od veselog, raspoloženog i jako aktivnog i živahnog djeteta, postala je nervozna, razdražljiva, pospana, umorna, plačljiva i izrazito vezana za mene. Mislila sam da je to prolazna faza (još se nadam da je), do trenutka kada me nazvala odgajateljica iz vrtića i rekla da ne sudjeluje u interakciji, sjedi po strani. Oni u vrtiću, kao i suprug i ja, mislili smo da je plakanje reakcija na njegovo izbivanje od 14 dana, ali često smo na putu pa nije prvi puta da toliko izbiva, no ovaj put to traje duže. Posjetili smo pedijatra i dobili uputnicu za psihologa. No ona se toliko boji liječnika da sam u strahu od reakcije na odlazak psihologu. Inače je komunikativna, društvena, ali kod liječnika ne prozbori ni riječ. U vrtiću, niti izvan njega se nije desilo ništa što bi moglo uzrokovati takvu promjenu. Tek je napunila tri i ta promjena se desila doslovno preko noći.

Teško mi je odgovoriti na vaše pitanje jer najprije treba utvrditi uzrok promjene ponašanja vaše djevojčice. Ovo sve što opisujete zaista govori o tome da je došlo do vidljive promjene u ponašanju, no ne bih voljela nagađati koji je razlog za to. U svakom slučaju, kako su i tete u vrtiću vidjele da je ona nezainteresirana za aktivnosti koje je voljela i da izbjegava interakciju s djecom, važno je utvrditi što se dogodilo.

Terapija igrom Kad ih nešto muči, djeci više od razgovora pomaže igra

S obzirom da govorite o razdoblju od dva tjedna, preporučila bih prije svega da ispitate je li sve u redu s njezinim zdravljem. Napisali ste u pitanju da ste posjetili pedijatra, no ne znam je li vaša djevojčica i pregledana, ili ste išli samo po uputnicu. Naime, važno je reagirati na promjene u ponašanju djece, no ponekad treba pričekati s psihologiziranjem. Svakako vidite postoji li neki uzrok povezan sa zdravljem.

Ako nema nikakvog fizičkog uzroka, ovakve reakcije djece mogu biti povezane s nekim dječjim strahovima koji su normalni u ovoj dobi, izloženosti neprimjerenim sadržajima ili pak sukobima odraslih, ali i stresom roditelja. Ponekad roditelji previde sebe i to što se njima događa u životu. Kako su trogodišnjaci još uvijek jako vezani uz roditelje, "surađuju" s vama tako da često u svom ponašanju iskazuju nešto što vas muči ili što se događa u partnerskom odnosu.

Vidim iz vašeg pisma da ne možete povezati tu promjenu u ponašanju vaše djevojčice ni s jednim događajem kod kuće ili vrtiću, no promislite o onome što se vama zbiva, možda tu ima neki odgovor. U svakom slučaju, ukoliko ne dođe do pozitivne promjene kod vaše djevojčice, preporučujem posjet psiholozima u Klaićevoj bolnici i, ako ćete trebati, sjajnu kolegicu Sanju Ivanušević koja se bavi terapijom igrom s upravo tako malim kikićima.

intervju Dječje emocije: 'U redu je izraziti ljutnju, ali na primjeren način'