Imam blizance, curicu i dečka od 2,5 godine. Curica sve priča, razumije, donese tanjur za stol i kad pojede spremi u sudoper, a dečko s druge strane priča svojim jezikom. Zna na na engleskom riječ purple, egg, mama, tata, dida, ca. Isto se lijepo zna igrat sa sestrom i drugom djecom, ali nije nametljivo dijete. Neće dići igračke s poda, kad je vrijeme za spremanje ogluši se, a znam da čuje seku kako sprema umjesto njega. Znam da tu griješim i njoj sam zabranila da to radi. Pokušava komunicirat neverbalno, dođe do mene i donese mi sintesajzer, jer jako voli glazbu pa mi uzme ruku da mu upalim, a kad se ljuti lupa s ručicama po meni ali, ne izlazi iz usta ni jedna riječ. Pitam ga što je bilo? Reci mami, a on samo plače, ja moram pogodit što mu je i tako stalno. Mene brine njegovo plakanje od jutra do mraka, ne smijem na wc otići, ne smijem napustit prostoriju, jer su odmah krodkodilske suze. Tata je s njim, ali dok se ne vratim on ne prestaje. Pokušavamo mu objasniti da neću otići nigdje i da ću se odmah vratiti, pokušavam mu odvratiti pažnju, dam mu autić al ne pomaže. Usred noći moram na wc, on za mnom i čeka me. Spavati ide sa sekom, jer se boji biti sam, mora nju zagrlit kako bi zaspao. Svako jutro su na igralištu. Kad dođemo, zaboravi da sam uopće tamo ali ako mu netko nešto uzme trči meni. Ne zna se izborit za sebe, voli se igrati, pogotovo s starijom djecom uživa. Rec te mi kako ga smirit kad počne plakat i objasniti da je mama tu i neće nigdje otići. Da napomenem, kad ide kod bake, ni suzu ne pusti, a čim ja dođem na vrata krene ludilo. Zanima me vaše stručno mišljenje?  Rođeni su s odličnom kilažom svatko po 3 kg, motorika im je uvijek bila super, cura čak i napredna on je uvijek za njom malo kaskao ali ništa strašno.Zato me brine jer koliko ona priča to je čudo i koliko razumije a, on opet ode u svoj svijet i priča svojim jezikom al ,zna se zaigrat pola dana s autićem. Ima li genetika veze s tim i trebam li brinuti ili ne?

Dječak je nešto razdražljivije dijete i pokazuje znakove hipersenzibilnosti. Kako raste, tako je moguće da će se situacija mijenjati. Vrlo je važno da ste kao mama prisutni kroz podršku, a ne iščuđavanje i zabrinutost: Što je s mojim djetetom? Svatko od nas je osobnost za sebe. Tako je i u slučaju blizanaca. Očigledno je da dječak treba dodatnu pažnju.

Dječaci su osjetljiviji od djevojčica u prvoj godini

Za to postoji razlog. Iz pisma ne vidim koji bi bio, stoga vas pozivam da pogledate u prošlost: je li to dijete bilo možda dulje u bolnici ili na bilo koji način više udaljeno od Vas nego djevojčica, je li porod bio otežan u njegovom slučaju, jeste li se možda u obitelji podijelili (npr. ti više brini oko dječaka, ja ću oko djevojčice), je li bila neka situacija u kojoj je od male dobi bio, makar i na kratko, udaljen od vas... Ako ništa od toga ne možete pronaći kao razlog za dječakovu sadašnju razdražljivost i pojačanu senzibilnost, pogledajte u sebe. Neki od nas se naprosto rađamo kao teža djeca. Naravno da se sa lakše odgojivom djecom lakše bavimo.

Video savjet Kako reagirati na dječje strahove?

Sa teže odgojivom djecom dolazi i paket brige, osjećaja neuspješnosti, tjeskobe i pitanja: Zašto je to tako, što bih trebala raditi, što sam propustila napraviti, i slično. Djeca osjete taj paket kod Vas i to ih utvrđuje u tome da su drugačiji, zahtjevni i da nešto s njima nije u redu. Nastaje začarani krug: roditelj osjeća grč u želucu kad treba otići otuširati se, dijete koje je razdražljivo i emocionalno zahtjevnije očitava taj grč i također to doživljava kao potvrdu da je drugačije i naporno i svoj paketić osobnosti koji nosi još uvećava za ono što očitava kod svojih roditelja.

savjet stručnjaka Ako dijete ima strah od odvajanja, nemojte raditi ove greške

Umjesto svega toga predlažem: prestanite brinuti. Dopustite da dijete bude kakvo jest. Prihvatite ga kao senzitivno, emocionalno zahtjevnije dijete. To nosi neke teškoće, ali i prednosti. Tamo gdje možete, izađite mu u susret. Tamo gdje ne možete, naprosto otpustite grč tako da i sebi i njemu kažete naglas: Dušo, čim se vratim, zagrlit ću te. Vaše prihvaćanje njega i stabilnost s kojom ćete podnositi njegove emocionalne ispade će mu pomoći da se s vremenom uravnoteži.

Naravno da je to lako reći, a u praktičnoj izvedbi imamo teškoća. Zato je dobro potražiti podršku psihoterapeuta koji će Vam pomoći da se učvrstite u novom vidu ponašanja.