Kako izgleda testiranje za upis u prvi razred i što psiholozi procjenjuju?
Testiranje za prvi razred mnogim roditeljima zvuči kao velika prekretnica i često izaziva pitanja, pa i zabrinutost. Treba li dijete znati čitati? Što ako ne riješi zadatke? Hoće li ga netko “procjenjivati”?
No u stvarnosti, cilj testiranja nije provjeriti što dijete zna napamet, nego dobiti širu sliku o njegovom razvoju i spremnosti za školu.
Što psiholozi zapravo gledaju?
Kako objašnjava psiholog Dario Antić, tijekom testiranja koriste se standardizirani testovi koji procjenjuju različite vještine.
„Test spremnosti za školu mjeri sposobnost vidne diskriminacije, grafomotoričke sposobnosti, poznavanje pojmova iz svakodnevnog života, koordinaciju oka i ruke, prebrojavanje i rješavanje problemskih zadataka različite složenosti“, kaže Antić.
No testovi su samo jedan dio priče. Jednako je važno i kako se dijete ponaša tijekom testiranja.
„Gleda se kako dijete reagira na uspjeh i neuspjeh, kako se nosi s frustracijom, kakvo ima samopoštovanje i koliko dugo može zadržati pažnju“, objašnjava.
Drugim riječima, ne gleda se samo rezultat, nego i način na koji dijete dolazi do njega.
Važne informacije dolaze i od roditelja
Osim samog testiranja, važan dio procjene je i razgovor s roditeljima.
Kroz taj razgovor psiholog dobiva uvid u to kako se dijete ponaša u svakodnevnim situacijama: u vrtiću, u igri i u odnosima s drugima.
„Važno je znati kako dijete rješava konflikte, poštuje li autoritet, sudjeluje li u grupnim aktivnostima te postoje li neka izazovna ponašanja poput tantruma“, navodi Antić.
U obzir se uzimaju i mišljenja drugih stručnjaka, ako ih dijete ima poput odgojitelja, logopeda ili drugih stručnih suradnika.
Što se događa nakon testiranja?
Na temelju svega prikupljenog, psiholog daje preporuku upisnoj komisiji, vodeći računa o djetetovim potrebama i razini razvoja.
To u praksi može značiti redovan upis u prvi razred, ali i prijedlog odgode ako se procijeni da djetetu treba još vremena za razvoj određenih vještina. S druge strane, kod djece koja pokazuju naprednije sposobnosti može se predložiti i prijevremeni upis.
U nekim slučajevima preporučuje se i prilagođeni ili individualizirani program, primjerice za djecu s teškoćama, kako bi im se olakšalo praćenje nastave i omogućila potrebna podrška.
Cilj ovih preporuka nije procjenjivati dijete kroz uspjeh ili neuspjeh, nego pronaći ono što će mu dugoročno najviše pomoći.
Najčešća pogreška roditelja
Roditelji često u testiranje ulaze s određenim očekivanjima – i pritom rade jednu važnu grešku.
„Česta zabluda je razmišljanje ‘moje dijete sve zna’ ili, s druge strane, skrivanje informacija iz straha od stigme“, upozorava Antić.
Dodaje da je važno biti otvoren i iskren. „Cilj je dugoročno pomoći djetetu da maksimalno razvije svoje potencijale, a to je moguće samo ako stručnjaci imaju realnu sliku“, ističe.
Testiranje za prvi razred nije nešto čega se treba bojati. To je prilika da se bolje razumije gdje se dijete trenutno nalazi i što mu je potrebno za uspješan početak školovanja. A najvažnije što možeš učiniti kao roditelj je dati podršku, bez pritiska i očekivanja savršenstva.