Djetetu daj pravi nož i iglu za šivanje, ne plastične igračke
Kako dijete učiniti ponosnim na sebe, punim samopouzdanja i vjere u sebe? Trebamo mu dopustiti da čini, da radi svojim vlastitim rukama, da samo iskreira nešto. Ima li ičega ljepšega nego kad sami stvorimo od ničega nešto? Kada uspijemo nešto stvoriti svojim vlastitim rukama, to nam daje moć, daje nam vjeru u sebe. Kad sami nešto stvorimo, to cijenimo i poštujemo, brinemo o tome.
5 opasnih stvari koje trebate dopustiti djetetu da radi
Kad maleno dijete vidi odraslog da radi nešto, ono uči oponašanjem i samo odmah počinje raditi isto. Zato malenom djetetu treba dati priliku da radi s mamom i tatom kućanske poslove, da vidi kako se nešto mijenja dok se uloži trud, npr. suđe bude lijepo i čisto kada ga operemo, rublje bude mirisno i ravno kada ga se izglača. Kada maleno dijete ima priliku vidjeti da odrasli sam napravi nešto, npr. dok odgojiteljica sama sašije lopticu koje je dijete poželjelo ili vidi kako šiva lutkicu s kojim se poslije jako lijepo igra, dijete i samo poželi to činiti. Nema veće sreće nego kad uspije nešto samo stvoriti.
Ako djetetu zabranjujemo i ograničavamo ga, šaljemo mu poruke da je svijet opasno mjesto
Naš najveći dar djeci je da vide kako se nešto stvara. U našem vrtiću djeca svaki tjedan gledaju lutkarsku predstavu. Djeca gledaju kako odgojitelji šivaju lutke za predstavu, kako kreiraju cijelu scenografiju i na kraju te lutkice ožive u našim rukama i nastane lutkarska predstava. Djeca ostanu u čudu i zadivljena. Kad oni te iste lutkice dobiju u ruke da sami rade predstavu, s njima se ophode s najvećom pažnjom i poštovanjem.
Umijeće odgajanja je da procijenimo koliko dijete može i pomicati mu granice. Ono što nas ograničava u tome su naši vlastiti strahovi da se dijete ne ozlijedi i naša potreba da zaštitimo svoje dijete.
Ako djetetu postavimo prejake granice i ograničimo ga, ne dopustimo da istražuje svijet bez strahova dajemo mu neke dublje poruke. To su poruke da dijete ne može samo i u konačnici da je svijet opasno mjesto. Kada imamo povjerenje u svoje dijete i dopustimo mu da čini, tada dijete odrasta imajući povjerenje u sebe.
Djeci trebamo dati uporabne, funkcionalne predmete jer će se njima služiti dalje u životu. Djeca predškolske dobi mogu sama rezati pravim nožem, mogu šivati pravom iglom, mogu imati prave lopatice, a ne plastične... Oni to sve mogu.
Učenje pravilnog baratanja predmetima i povjerenje da zadatke obavljaju sami
Kada se djetetu dade plastični nož, iz straha da se ne poreže, dijete se muči rezati, ne uspijeva mu i to ga samo isfrustrira. Ista stvar je i npr. s plastičnom lopaticom koja zaista ne može kopati zemlju. Dijete koje je naučeno na igračke, a na prave uporabne predmete kad jednom dobije u ruke pravi nož ili iglu, a dobit će, sasvim sigurno, tada su još veće mogućnosti za ozljedom jer dijete upotrijebi istu snagu, a rezultat je drugačiji. Naša djeca u vrtiću, od treće godine sami režu, šivaju. Dok su manji treba više kontrolirana sredina, kao bi naučili pravilno baratati predmetima, a kasnije zaista s povjerenjem dajemo pred njih zadatke da čine sami, bez straha od ozljede.
Kada im osiguramo vrijeme za stvaranje, poticajnu okolinu gdje mogu uzeti sve što im treba, uložimo svoje vrijeme i trud kako bi ih naučili nekoj vještini i tada im damo slobodu djelovanja - tada nastaju čuda!
Djeca i nas nerijetko ostavljaju u čudu kada naprave sami nešto! Tada se uvijek zapitamo gdje je dječja granica u mašti i kreativnosti!
Djeca koja u najranijoj dobi osjete ljepotu stvaranja vlastitim rukama, da mogu mijenjati svoj mali svijet i da svijet ima povjerenje u njih da oni to mogu, to je temelj da u odrasloj dobi znamo da smo sposobni mijenjati svijet!