Moj dijete ima 14 mjeseci i vrišti za sve, ali samo kad je sa mnom, bakama i tetama je dobar, nema prohtjeva, rijetko se buni. Dođemo doma, ne želi mi sići s ruku, vrišti... Ako ignoriram vrišti i 45 minuta bez prestanka, na kraju ga uzmem jer ne mogu slušati. Nema pločnika na koji nije legao, ljudi mi dobacuju neka ga maknem jer plače, neka ga istučem.... Strašno je uporno dijete, što god nije po njegovom ide vrištanje, i ne prestaje... Doslovno se ne smiruje. A tu se ja pletem u krug. On neće stati, i kod nas tantrumi nisu nešto što brzo prođe. Naglo se pojave, ali ne prestaje s vrištanjem i po jedan sat ako ga ne uzmem (a tad se smiri jer je umoran od vrištanja), pa na taj umor dolazi sljedeći tantrum, pa sljedeći. Dosta smo sami doma, do 3 je na čuvanju, željan me je i ja to razumijem, ali ga moram spustiti da mu napravim jelo (podgrijem, jer kuham večer prije samo da ne čeka kad dođe doma). A to izaziva provalu bijesa. Na kraju dana sjednem i plačem od muke. Tražila sam savjet kolege psihologa, kaže da je malac željan pažnje, da ignoriram, ali da ga kad to prođe mazim, nosim... Stvar je što to ne prolazi. I kad ga mazim i nosim on ne želi da to stane, a kad tad mora i opet val vrištanja, koji ne staje. Vrišti istom jačinom dok ga ne uzmem, bilo to minutu ili sat. Onda dobije po guzi, pa ja mrzim sama sebe... Prekopala sam sve forume, pročitala knjige, probala ga stavljati na hlađenje, jednom je plakao 20 minuta i stao, dva puta nije stao ni nakon 45 minuta kad sam pukla i uzela ga. I sad još već par dana ne želi ići spavati bez mene, a bio je dijete koje staviš u krevetić, das pusu i laku noć. Moram naglasiti da ima potpuni red sto se svega ostalog tiče, nema problema s hranjenjem, ide spavati svaki dan u 21 saz. Molim vas za savjet, jer niti jedna isprobana metoda ne pali (nisam probala jedino 1-2-3, jer mislim da je premalen da to razumije i sto je kod nas situacija da je on odmah na 3... nema fine uvertire u tantrum).

Iz pisma koje pišete čini se da vam je trenutno prilično teško. U odnosima ponekad uđemo u zatvoreni krug i teško nam je iz njega izaći – pronaći nov, kvalitetniji i ugodniji način bivanja u odnosu. Također, kada smo i sami uznemireni, nesretni i nezadovoljni puno teže možemo komunicirati s drugima, a pogotovo čuvati odnos i komunicirati s djetetom „zahtjevnog“ temperamenta. Tada je važno da se prvo pobrinemo za sebe, pronađemo vrijeme za sebe i poduzmemo nešto da se i sami osjećamo bolje. Tada ćemo imati i više kapaciteta, energije i mira za odnos s djetetom. Svjesna sam da to nije uvijek jednostavno učiniti, no izuzetno je važno! 

U tome nam dobro dođe i pomoć sa strane, stoga bih preporučila da potražite stručnjaka/kinju (koji se bavi savjetovanjem i/ili psihoterapijom) s kojim bi mogli porazgovarati o tome kako se osjećate te uz čiju pomoć bi mogli pronaći način kako ponovo uspostaviti zadovoljavajući odnos s djetetom. Preporučiti mogu i Telefončić – telefonsko savjetovalište za rani razvoj djece i suvremeno roditeljstvo, gdje možete postaviti pitanja vezana za odnos s djetetom te „u živo“ porazgovarati sa stručnjakinjama (psihologinjama i srodnim strukama) o problemu koji vas muči. Broj telefona je 01/4850 555, a radno vrijeme svaki dan od 9 do 21 sat. 

Vezano za sadržaj ovog pisma, vidim da prepoznajete vrijeme kada je dijete počelo biti nezadovoljno. To se poklapa s odvajanjem od vas, što je za desetomjesečno dijete veliki stres. Strah od odvajanja uobičajen je u ovoj dobi i pokazuje normalan razvoj djeteta odnosno njegovu privrženost njemu bliskoj osobi, najčešće majci. 

Što se tiče različitog ponašanja djeteta kada je s vama i kada je s drugima, zna se dogoditi da dijete „bude dobro“ kada je s drugima – bakama, tetama, u vrtiću, a da svoje nezadovoljstvo iskazuje onda kada je s majkom ili drugom bliskom osobom. Razlog tomu može biti taj da dijete svoj kapacitet za suradnjom „potroši“ u odnosu s drugima te se osjeti slobodnim pokazati sve što ga muči kad bude s bliskom osobom. Druga mogućnost je, a što se često dešava, da dijete “surađuje“ s roditeljem tako da „preslikava“ osjećaje i stanje roditelja, pa tako bude nezadovoljno, zahtjevno, nemirno ili nesretno uz blisku osobu koja se osjeća tako, ali to ne iskazuje toliko jasno. Provjerite radi li se možda o tome – pokazuje li dijete možda „vaše osjećaje i stanje“. 

Kako reagirati na nekontrolirane ispade bijesa kod jednogodišnjaka?

Kada pričamo o reakcijama na dječje vrištanje i nezadovoljstvo, ne bih preporučila metodu „stavljanja na hlađenje“ kao niti ikakvo fizičko kažnjavanje ni ignoriranje. Smatram da je u ovom trenutku važno da dijete ponovo stekne mir, povjerenje i sigurnost uz vas. Stoga, preporučujem da se orijentirate na to kako pokazati djetetu ljubav i bliskost. Budite s njim što više možete, mazite se i uživajte zajedno koliko god možete. Držite ga, nosite, grlite i ljubite ne zato što vrišti kad ga spustite i kad nije s vama već da mu pokažete svoju ljubav, pružite mu sigurnost, vratite povjerenje te osjetite njegovu bezuvjetnu ljubav prema vama. 

Naravno da će biti trenutaka kada to nećete moći. Tada spustite dijete ili se udaljite od njega, što prije, obavite što trebate, očekujući i prihvaćajući da će ono vrištati, te se čim prije vratite djetetu. Na primjer kada želite zagrijati ručak mirno i odlučno spustite dijete i kažite mu: "Sada ću te spustiti dolje. Idem zagrijati ručak. Znam da ti se to ne sviđa. Uzet ću te ponovo kada zagrijem ručak i postavim stol..." Bilo bi dobro da vas dijete vidi i da budete blizu njega, ne da ga ignorirate, iako i vikalo. Kada ga ponovo uzmete možete reći: "Vidim/čujem da si jako vikao. Nisi htio da te spustim. Sada sam ponovo ovdje i bit ću s tobom." 

Kada dijete ponovo stekne sigurnost i mir te kada još malo poraste biti će spremno učiti se kontroli emocija odnosno njihovom pokazivanju na socijalno prihvatljiv način i to promatrajući njemu bliske osobe i učeći od njih. Biti majka nije uvijek jednostavno i lako, a tada je mudro i hrabro (kao što i vi činite) potražiti stručnu pomoć. Rješenja postoje samo nam ih je ponekad teško vidjeti!