Različita iskustva tijekom predškolskog razdoblja mogu utjecati na ostatak života djeteta. Stimulativna okolina koja uključuje značajnu interakciju s djetetom u smislu čitanja, pjevanja, pričanja, igranja s djetetom i njegova kretanja nužna je za normalan razvoj mozga, odnosno za tjelesni, kognitivni te psihosocijalni razvoj djeteta.

Svaki put kada beba pokušava dotaknuti zanimljiv predmet ili se u nešto zagleda, javljaju se sitni električni potencijali u mozgu, koji spajaju neurone u krugove. Rezultati toga je neka vrsta prekretnice u ponašanju. Svaki pokret, slika, zvuk, miris, dodir, jezik i kontakt očima pomažu u oblikovanju moždanih neuronskih veza.

Po rođenju, mozak novorođenčeta iznosi 25 posto od težine mozga odraslog čovjeka. Do trećeg rođendana te su vrijednosti 80 posto što pokazuje da se velik dio razvoja mozga odvija u periodu kada za djecu još uvijek mislimo da su premali za učenje. Stvara se gotovo dva puta više neuronskih veza nego što će se koristiti: one koje se koriste jačaju, dok one koje se ne koriste nestaju. 

Rana iskustva - da, rana specijalizacije - ne

Povećana znanja o razvoju djeteta i spoznaje da okolina značajno utječe na ljudsko ponašanje motiviraju roditelje da traže sve moguće prednosti za svoju djecu. U posljednjih nekoliko godina, roditelji uključuju djecu u rane obrazovne programe: od plivanja, gimnastike, sviranja glazbenih instrumenata te učenja stranih jezika.

Ono što je neobično u ovakvim programima za ranu stimulaciju jest da u nekim slučajevima doslovno započinju neposredno nakon rođenja. Problem je u tome što roditelji često nisu svjesni da samo njihovo slobodno vrijeme i igra s djetetom mogu omogućiti potrebnu stimulaciju.

Uključivanje djece u prevelik broj aktivnosti stavlja i preveliki naglasak na rana postignuća, a to može ugroziti emocionalne, tjelesne ili kreativne aspekte razvoja djeteta (Spock & Parker, 1998). Neki stručnjaci smatraju i da rana stimulacija djetetova čitanja zapravo može biti uzrok kasnijih poteškoća u čitanju i obrazovanju. Isto tako prerano uključivanje djeteta u specifične sportske programe poput igranja nogometa (i ničeg drugog) od treće godine života negativno utječe na sveukupni motorički razvoj djece.

Vježbanje treba biti raznoliko

Razvoj motoričkih znanja i sposobnosti u ranom djetinjstvu treba se odvijati kroz samostalne i grupne igre, a najvažnije da su motoričke aktivnosti vezane uz socijalne, emocionalne i kognitivne podražaje, na temelju čega se osigurava kognitivni razvoj, povećanje samopouzdanja te unapređuju socijalne vještine djeteta.

Tako u nekim dječjim vrtićima za jasličku dob (1-3 godine) postoje dodatni programi senzomotorike – senzomotoričkog razvoja, perceptualno-motoričkog razvoja ili sličnog naziva koji su uglavnom konstruirani tako da obuhvaćaju sve domene razvoja djeteta.

Za djecu od 3 do 7 godina, bez obzira gdje djeca vježbaju, programi trebaju biti usmjereni svladavanju osnovnih motoričkih znanja poput hodanja, trčanja, poskakivanja, bacanja, hvatanja, udarca reketom i palicom, održavanja ravnoteže… U ovakvim dobro osmišljenim programima za predškolce djeca uče različite sportove koji su popularni i koji nisu popularni, koriste različite rekvizite, nogometnu loptu udaraju nogom, ali i bacaju loptu rukom, udaraju lopticu i palicom i reketom, pa čak i voze bicikl, kližu, sanjkaju se, plivaju i skijaju.

Roditelji moraju biti na oprezu s različitim programima djece predškolske dobi: poželjno je da se odvijaju u okviru predškolske ustanove (na taj su način pod nadzorom nadležnog ministarstva) što na neki način osigurava da su ciljevi prikladni za novorođenčad ili djecu jasličke i vrtićke dobi. Ako se odvijaju u sportskim klubovima, treba paziti da djeca prolaze višestrano usmjerene aktivnosti, različite sportove, podloge i rekvizite što će im omogućiti cjeloviti motorički razvoj.

Rana specijalizacija, koja je nažalost prisutna u nekim sportskim klubovima, ugrožava razvoj djece predškolske dobi. Nedavno istraživanje u okviru Centra za motorički razvoj pokazalo je da su djeca koja su uključena u specifične programe nogometa i ritmičke gimnastike čak na nižem stupnju motoričkog razvoja od djece koja uopće ne vježbaju. Dakle, vježbanje u ranom djetinjstvu, organizirano, sa obitelji ili vršnjacima, treba biti raznoliko, maštovito i kroz igru.